hrvatski

Sjevernočakavske značajke u starohrvatskim prijevodima sa staročeškoga

U radu se analiziraju odabrane jezične značajke triju srednjovjekovnih tekstova (Lucidarij, Čte(nje) s(veta)go Jeronima Hrvatina i Zrcalo človečaskago spasenja) te utvrđuje jezična pripadnost niza ostalih djela prevedenih sa staročeškoga na starohrvatski krajem 14. i početkom 15. st., a povezanih s boravkom hrvatskih glagoljaša u Pragu (Emaus). Uz već poznata saznanja o geografskome mjestu nalaska rukopisa u kojima su proučavani tekstovi zapisani i podrijetlu hrvatskih svećenika glagoljaša, koji su prevodili sa staročeškoga, potvrde za odabrane jezične značajke također dokazuju pripadnost navedenih tekstova arealu gdje se govore sjeverozapadni čakavski govori. S obzirom na postojeće dvojbe o podrijetlu svećenika glagoljaša (Senj ili Pašman) ponudili smo dvojako rješenje: ili se radi o prijepisima prijevoda koji su jezično prilagođeni sjeverozapadnoj čakavštini ili je moguće da je među skupinom svećenika bilo i onih podrijetlom iz sjeverozapadnih čakavskih krajeva, koji su u prijevode unosili značajke tih čakavskih govora.

glagoljica; srednji vijek; Emaus; starohrvatski i staročeški jezik; sjeverozapadni čakavski govori

nije evidentirano