hrvatski

Radiklano literarno

Svaka bi rasprava o statusu radikalnog u književnosti trebalo da započne etimologijom toga pojma, pa bi mnogi nesporazumi bili izbjegnuti. Što bi, naime, za književno djelo moglo značiti da je korjenito – tj. da predstavlja povratak korijenu stvari, dakle, književnosti – ako ne da se odlikuje kvalitetom koji su Roman Jakobson nekad, a Jacques Rancière danas, nazvali literarnost? Otpor prema »postojećem« za književni je tekst prema tom shvaćanju – koje dijele, na primjer, Blanchot i Lyotard, Kristeva i Adorno, Heidegger i Levinas, Agamben i Wittgenstein – konstitutivno svojstvo, koje se može sastojati jedino i isključivo u potenciranju određenih svojstava jezika. Suprotno raširenim predodžbama, upravo se u takvoj intervenciji u simbolički poredak, a ne, kako se danas uobičajeno misli, u prokazivanju »postojećeg« stanja, ostvaruje politički potencijal književnosti. Aktivizam autora ili provokativna aktualnost teme, naprotiv, samo potvrđuju »postojeće« stanje, što dokazuje upravo činjenica da su od ovlaštenih čuvara toga stanja prepoznati kao po njega opasni. Ako je svako »postojeće« stanje neminovno određeno diskurzivnim praksama, uloga je književnosti da demonstrira kako granice jezika, koje su i granice svijeta, nisu ondje gdje ih iscrtavaju dominantne ideološke pozicije. Književnost je, tvrdi Derrida, mogućnost da se kaže bilo što, a to znači da književnost nikada ništa nije dužna reći, da je njezina svrha da izbjegavajući svaku svrhovitost, pitanje o svrsi održava trajno otvorenim. Radikalni je zadatak književnosti da neprestano onemogućava svoju definiciju i time ostvaruje funkciju kritike »postojećeg« održavajući subjekt in statu nascendi tako što ga opetovano prisiljava da donosi sud bez zakona, jer moderno shvaćanje književnosti, kako je pokazao Jean-Luc Nancy, počinje s Kantom. Kao kritika »postojećeg«, književnost je radikalna jer ne može biti drugačija

literarnost, radikalna kritika, politika književnosti

nije evidentirano