hrvatski

Poetika i politika Gajeve Danice

Polazeći od konstatacije o specifičnome simboličkom značenju što se u sustavu nacionalne kulture pripisuje prvome hrvatskom književnom časopisu, u uvodnome se dijelu disertacije propituju razlozi i reperkusije činjenice da je on od strane hrvatske (književne) historiografije proglašen značajnim, ali ideološki ambivalentnim u političkome i irelevantnim u poetičkom (estetičkom) smislu. U odmaku od tradicionalnih hrvatskih književnopovijesnih praksi koje su, dosljedno deklarativno razdvajajući poetiku od politike, književne časopise svodile na "hambare" ili "motore književnosti", u drugome se poglavlju prikazuju metodološko-disciplinarni okviri istraživanja, izvedeni iz domene tzv. "novih" kulturalno orijentiranih i autoreferencijalno impostiranih književnih povijesti, slijedom kojih se Gajeva Danica može analizirati i interpretirati kao preteča masovnih medija, kao krucijalna činjenica romantičarske kulture, kao jedno od ključnih sredstava oblikovanja građanske javnosti i sfere javnoga mnijenja ili kao činjenica koju nije, riječima V. Brešića, dovoljno interpretirati s njezine "informativne i dokumentarne strane, kako se to u nas dosad uglavnom činilo, već i s one treće, naime, transformativne ili, još bolje, performativne strane." U prva četiri i u posljednjem poglavlju središnjega dijela rada opisane su političke okolnosti pokretanja, izlaženja i obustavljanja Gajeva časopisa, s posebnim osvrtom na relacije preporodnoga pokreta prema austrijskim i ugarskim institucijama vlasti. Temeljeći se na postavkama konstruktivističkih teorija nacije i nacionalizma, u središnjem se dijelu nosive cjeline rada prikazuje Daničina uloga u oblikovanju sustava hrvatske književnosti kao nacionalno inkluzivne, ali regionalno, dijalektalno, socijalno i rodno regulativne prakse. Osobita je pažnja pridana mehanizmima institucionalizacije kategorija na kojima se zasniva koncept moderne hrvatske književnosti, koja, reprezentirajući se kao sastavnica književnosti (zapadnoga) europskog kruga, u sebi ujedinjuje vlastite tzv. stariju i noviju dionicu, raslojene na njihove međusobno zavisne i oprečne sfere: usmenu i umjetničku, pučku, popularnu i elitnu te trivijalnu, didaktičnu i estetsku. Posebno se propituju uloga narativnih žanrova u proizvođenju nacionalnoga identiteta, kao i proces profiliranja devetnaestostoljetne hrvatske književne proze i njezine diferencijacije od publicističkih žanrova. U zaključnome dijelu rada naglašavaju se polifonična narav Danice i posljedice što ih osvještavanje i uvažavanje njezina heteroglosnog sadržaja mogu imati na interpretacije hrvatskoga romantizma kao i hrvatskoga nacionalnog identiteta uopće.

hrvatska književna povijest; poetika; politika; hrvatski narodni preporod; ilirizam; romantizam; Danica; književni časopis; nacionalna književnost; nacionalni identitet

nije evidentirano