hrvatski

E-uključenost: Informacijski aspekt konzervatorsko-restauratorske profesije

Konzervatorko-restauratorska struka jedna je od poslijednjih baštinskih profesija od koje se očekuje da se spremno uključi u procese informatizacije i digitalizacije kulturne baštine i na taj način omogući pristup informacijama o pojedinim kulturnim dobrima. To se u prvom redu odnosi na opsežnu popratnu dokumentaciju koja nastaje pri zahvatima na umjetninama ili građevinama, a predstavlja informacije o pojedinom predmetu ili objektu koje su korisne za kasniji rad, pa i za samu valorizaciju kulturne baštine. Potreba da konzervatorko-restauratorski procesi i metode budu popraćeni opsežnom dokumentacijom koja bi morala biti javna i dostupna, te po mogućnosti objavljena, određena je Venecijanskom poveljom, međunarodnim dokumentom o zaštiti iz 1964. godine. Kako navodi ECCO u smjernicama struke, dokumentiranje provedenih dijagnostičkih istraživanja i konzervatorsko-restauratorskih tretmana jedna je od osnovnih zadaća konzervatora-restauratora. Konzervatorsko-restauratorska dokumentacija znači bilježenje informacija, koje su dobivene konzervatorsko-restauratorskim aktivnostima, na stabilni format i primarno je usmjerena na evidenciju stanja, na dokumentiranje radova te otkrivanje informacija o kulturnom dobru i pomoću kulturnog dobra. U tom segmentu posla informacijski sustav omogućava lakšu izradu, te bržu i bolju razmjenu i pristup potrebnim informacijama. U Hrvatskoj se razvijaju dva takva informacijska sustava, Teuta i Breuh. Takvi sustavi zahtjevaju kontinuirano korištenje kako bi se ponuđena aplikacijska rješenja mogla dalje razvijati.

informacijska uključenost; dokumentacija; konzervatorsko-restauratorska djelatnost

nije evidentirano