hrvatski

Ljubavna lirika Marina Držića

U radu se pokušavaju relativizirati neki uobičajeni stavovi o ljubavnoj lirici Marina Držića te se obrazlaže zbog čega bi je trebalo promatrati kao nezanemariv korak u povijesti žanra u starom Dubrovniku. Budući da je već podosta pisano o tome što se u njoj podudara s Petrarkinim Kanconijerom i s dubrovačkom književnom tradicijom, više pozornosti posvećuje se onim njezinim značajkama po kojima se Držić razlikuje od svojih domaćih prethodnika i suvremenika, kao i onim elementima u Držićevoj zbirci koji su nepetrarkistički ili s petrarkizmom samo rubno kompatibilni (npr. zaljubljeni lirski subjekt ženskoga roda, obrada carpe diem teme, malobrojna senzualna priželjkivanja). Pokazuje se, među ostalim, da je Držićeva pjesma br. 15 prijevod 126. i 127. oktave iz 23. pjevanja Mahnitog Orlanda, poznatoga spjeva Ludovica Ariosta, što je najstariji poznati prijevod iz toga djela u hrvatskoj književnosti. Marin Držić je od domaćih prethodnika preuzeo pojedinačne elemente petrarkističkoga diskurza, osobito one na motivskoj i figuralnoj razini, te način na koji ih je iznio, ali koncepciju svoje male zbirke i način na koji je petrarkizam učinio njezinom dominantom zasigurno nije. Oni su, baš kao i Držićeva suzdržanost prema senzualizmu, vjerojatno posljedica načelna utjecaja reforme ljubavne lirike što ju je u Italiji proveo Pietro Bembo. Držić prostor slobode, prostor u kojemu se odvija aemulatio, pronalazi i u nekim formalnim značajkama tekstova, odnosno u zaoštravanju ograničenja što ih one pjesniku nameću.

petrarkizam; Pietro Bembo; nepetrarkistički elementi; Mahniti Orlando; formalni eksperimenti

nije evidentirano