hrvatski

Držićevi grijesi u tri prizora

Svrha je ove rasprave otvoriti krug u kojem se držićologija kreće kako bi se prepoznala veza Držićeva dramskog opusa s tradicijom govora o grijehu i njezinom utkanosti u dubrovačku renesansnu kulturu. Stoga se za predmet kritičke obrade uzima matricu sedam glavnih/smrtnih grijeha, tj. požudnih stanja kao materijal koji se iskorištava u gradnji pojedinih drama. Analizom se pokazuje da je kompleks grijeha važno mjesto prepletanja raznorodnih kulturnih i društvenih elemenata Držićeve dramaturgije, koja kreativno reflektira baštinu nataloženoga sjećanja dramatizacije grijeha. Držićev teatar razotkriva renesansnu preobrazbu poimanja grijeha u kojoj se događa interferencija između tradicionalnih/medievalnih koncepcija pojedinih grijeha i suvremenih popularnih predodžbi. Takvo nam usredotočivanje na prisutnost i specifičnu obradu tradicije “grešnog govora” u Držićevu dramskom opusu omogućuje da nešto novo saznamo o u držićologiji još uvijek nedovoljno istraženim, a važnim i zanimljivim pitanjima.

Marin Držić; renesansna književnost; renesansna kultura; grijeh; lakomost

nije evidentirano