hrvatski

Ispravak krivog navoda

U ”Hrvatskoj enciklopediji Bosne i Hercegovine 1 A-Đ“, koju je još u svibnju 2009. g. izdao Hrvatski leksikografski intitut iz Mostara među inima je na str. 642. objavljena i natuknica „Duvanjska biskupija“ pod koju je potpisan A(nte) Š(kegro). Kako sam u izradi navedenog djela (tada Leksikon Hrvata Bosne i Hercegovine) dok je glavnu riječ u njegovoj koncepciji i izradi vodio sada već pokojni akad. prof. dr. sc. Dalibor Brozović doista sudjelovao, te kako su u njemu objavljene i neke natuknice kojih sam uistinu autor (baš kao i još neke kojih autor nisam a pod koje sam potpisan, te neke koje su mimo moga znanja i suglasnosti pripisane drugim autorima odnosno koautorima), posredstvom cijenjenog časopisa „Bosna franciscana“ izvješćujem javnost da natuknicu „Duvanjska biskupija“ sa str. 642 Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine 1 A-Đ“ niti sam napisao niti se sa njezinim sadržajem slažem. U „Odgovoru na pismo dr. Ante Škegre od 16. rujna 2009.“ koje je prof. dr. sc. Ivan Markešić „zamjenik glavnog urednika i izvršni urednik“ Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine 1 A-Đ“ uputio g. Ivanu Anđeliću, ravnatelju Hrvatskog leksikografskog instituta Bosne i Hercegovine iz Mostara“ na str. 7 stoji: „Točno je da dr. Škegro nije autor natuknice Duvanjska biskupija. Nju je napisao netko drugo (sic!), a on je potpisan“ (sic!). Kako se radi o pismu „zamjenika glavnog urednika i izvršnog urednika“ Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine 1 A-Đ“ odgovornost za ovo snosi upravo Markešić. Da u pitanju nije propust razvidno je i sa str. 8 citiranoga „Odgovora“ gdje se, pravdajući ovo što je učinio, poziva na fra Roberta Jolića koji je u jednom svome pamfletu tražio upravo ovo što mi je Markešić podmetnuo, tj. da se odrečem svojih radova o tobožnjoj Delminijskoj biskupiji. Kako, dakle, nisam autor navedene natuknice osjećam se obveznim također izvjestiti javnost da se spoznaja do kojih sam došao o ovoj izmišljenoj dijecezi ni na koji način ne odričem! Što, pak, o Duvanjskoj biskupiji, nakon višegodišnjeg istraživanja, mislim razvidno je iz natuknice koju sam na traženje njezinog uredništva izradio za „Malu enciklopediju Bosne Srebrene“: Duvanjska biskupija je utemeljena između 1298. i 1311. u vrijeme splitskog nadbiskupa Petra (1297–1324). Počeci joj se neutemeljeno dovode u vezu sa Sv. Venancijem, mučenim između 257. i 259. negdje među Delmatima (apud vel inter Dalmatas) te upraviteljem papinskih dalmatinskih posjeda (rector Patrimonii Sancti Petri in Dalmatia) biskupom Malhom (+ 594). Kao i Makarska (Krajinska) biskupija, izdvojena je iz sastava Splitske nadbiskupije. Za njihov, kao i osnutak Šibenske biskupije, najzaslužniji je bio Pavao I. Šubić Bribirski (o. 1250-1312), ban Hrvata i gospodar Bosne. U vrijeme osnutka središte joj je moglo biti u Rogu (castrum Rog) na Zavelimu ili benediktinskom samostanu sv. Ivana Krstitelja u Roškom Polju. Biskupi su joj odsjedali i u franjevačkom samostanu sv. Petra u Rami dok ga 1687. nisu razorili Osmanlije. Splitski nadbiskup Markantun de Dominis (1602-1616) u dva se navrata sporio s franjevcima Bosne Srebrene zbog jurisdikcije nad Duvanjskom i Makarskom biskupijom (1604-1605 ; 1608-1609). Od 1609. do 3. desetljeća 17. st. postoji Roška ili Duvanjska biskupija (Rossanensis seu Domnensis) u sastavu Dubrovačke metropolije. Opustošena je tijekom Morejskog (1684-1699) i Bečkog (1683-1699) te Mletačko-turskog rata (1714-1718). S Bosanskom i okupiranim dijelovima Makarske biskupije te Splitske nadbiskupije, 1735. je uključena u novoutemeljeni Bosanski apostolski vikarijat (Vicariatus apostolicus in Bosna Othomana). Sastojala se od župa: Roško polje (parochia Rog), Duvno (parochia Dumno), Rakitno, Posušje (parochia Possuscie), Rama (parochia Ramma), a možda i Skoplje (parochia Scopie) na gornjem Vrbasu. Duvanjski kaptol (capitulum ecclesie Dumnensis) spominje se 1472., 1489. i 1514. Duvanjskim biskupima su bili: (vjerojatno) Joannes de Hoio (+o.1317), opat cistercitskih samostana d’Orval (Belgija) i Triumfontium (Luksemburg) ; Madije (između 1298. i 1311-1344), koji se zbog “zloće naroda” (propter maliciam populi eiusdem) povukao u rodni Split ; Ivan de Leoncello (1345-1355), cistercit opatija de Leoncello u Valanskoj biskupiji (Rhône) i Insulae Barbare (Lyon) (Francuska), od strane izopćenog barskog nadbiskupa Andrije (1307-1324) protukanonski 1320. posvećen za biskupa Kunavije u Albaniji (ecclesia Cunaviensis) ; (vjerojatno) Stjepan (1355-1362, 1371) svojevrsni pomoćni biskup splitskog nadbiskupa Hugolina de Malabranca (1349-1388) ; (možda) Matej (?1371-1392?), biskup makarski i dalmianenski i vikar splitskog nadbiskupa Andrije Gualda (1388-1402) (episcopus mucarensis et dalmianensis, vicarius archiepiscopi) ; fra Juraj Imoćanin (1392-1412 ; 1412-1429), potonji hvarski, skradinski te ponovno hvarski biskup ; fra Petar Tilikonis (1429-1439) ; fra Jeronim Trogiranin (1439-o.1459) ; fra Nikola Zadranin (1460.-1464.?) ; kanonik hvarskog kaptola Vid Hvaranin (Vitus de Ruschis) (1489-1507) ; (naslovni) Toma od Cordube (1507-1514?), opat cistercitskog samostana u Cordobi (Španjolska) ; (naslovni) Eduard Nuñez (1511-?), španjolski dominikanac profesor teologije ; (naslovni) Alvaro de Salas (1514-1520), španjolski profesor teologije iz Reda pustinjaka sv. Augustina ; (naslovni) fra Andrija Klement de Turrecremata (1520-?), profesor teologije i upravitelj samostana u predgrađu Cordobe ; (naslovni) Nikola Bogantius (1536–o.1551), diplomat ugarskog kralja i osmanlijskog podanika Ivana Zapolje, pečujski arhiđakon a potom biskup Transilvanije ; fra Danijel Vocatius Voc(ac)ensis (1551-1575), profesor teologije a od 1575. biskup Mura (Basilicata, južna Italija) ; fra Nikola Ugrinović (1565-1604) ; makarski biskupi kao administratori do 1735: fra Bartul Kačić-Žarković (1615-1645), fra Marijan Lišnjić (1664-1686), Nikola Bijanković (1695-1730) i Stjepan Blašković (1731-1775). Pastorizirali su je franjevci Bosne Srebrene i popovi glagoljaši (presbyteri Illyrici) kao njihovi kapelani. LIT.: D. Mandić, Duvanjska biskupija od XIV.-XVII. stoljeća. Croatia sacra 5 (1935.) 1-98 ; A. Škegro, Na rubu opstanka. Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u Bosanski apostolski vikarijat. Zagreb, 2002 ; isti, Tobožnja Delminijska biskupija. The Alleged Diocese of Delminium. Opuscula archaeologica 31 (2007.) 2008., 283-302.

Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine; krivotvorenje; Tobožnja Delminijska biskupija; Duvanjska biskupija

nije evidentirano