hrvatski

"Barokizacija" crkve Sv. Marije Velike kod Bala - primjer poštivanja ranosrednjovjekovnih starina u 18. stoljeću

U radu se raspravlja o "obnovi" crkve Sv. Marije Velike na mjestu ranije predromaničke crkve, provedenoj 1789. godine. »Međurazdoblje« koje je na lokalitetu sv. Marije Velike nastupilo u razdoblju za određeni niz godina prethodnih posjetu biskupa Tommasinija 1640., između treće faze izgradnje samostanskog sklopa i one posljednje, kasnobarokne, potrajalo je sve do posljednjeg desetljeća 18. stoljeća. Njegovo je obilježje izlazak sklopa iz funkcije te postupna degradacija uslijed djelomičnog prepuštanja građevina utjecaju prirode. Da se ipak sporadično koristio u funeralne svrhe svjedoče nalazi medaljica iz 16. stoljeća priloženih u dječjem grobu unutar vestibula. Nakon višestoljetnog zanemarivanja, 1789. godine ruine crkve ponovno se zatječu u fokusu interesa lokalnog stanovništva. U žarištu je samo tijelo samostanske crkve, a proces kojemu je ono te godine podvrgnuto teško se može podvući pod objedinjujući pojam – »obnova«, »restauracija«, »adaptacija«, »pregradnja«…Komemorira ga natpis uklesan na pravokutnoj ploči s unutarnje strane pročelja crkve. Projekt iz 1789. godine realiziran je sred ruina ranosrednjovjekovne bazilike, koristeći njezin srednji brod kao perimetar novomu zdanju. Uz kontinuitet toposa, koriste se i materijalni ostaci zatečene crkve: strukture temelja, reciklira se građevni materijal. Izgradnja posljednje faze crkvenih građevina Svete Marije Velike inicijativom dvoje Baljana dogodila se u doba kada u Istri još sasvim prevladavaju barokni graditeljski oblici, ali crkva sv. Marije Velike nije prava barokna arhitektura. Nije niti jedna od onih »pučkih izvedbi djela na standardnoj razini« kako skromnu arhitekturu istarskog baroka opisuje Radmila Matejčić. Radi se o još jednom primjeru »arhitekture bez arhitekta« kakvima obiluje istarski prostor: jednostavna, racionalna i svrsishodna gradnja koja od stilske arhitekture preuzima tek pojedine detalje. Jednostavna crkva ipak je ostavljala upečatljiv dojam, i to prvenstveno zbog istaknutog položaja ali djelomično i zbog specifične koncepcije korištenja povijesnih, »arheoloških« ostataka. Uporaba ruševnih ostataka drevne crkve u cilju artikuliranja devocionalne ikonografije svakako je najzanimljiviji aspekt ovog gradbenog poduhvata iz kraja 18. stoljeća.

rani srednji vijek, barok, Istra, starine

nije evidentirano