hrvatski

Neogotička arhitektura u opusu Hermana Bolléa

Herman Bollé (Köln, 1845. - Zagreb, 1926.). je arhitekt čije je ime u povijesti hrvatske arhitekture historicizma neraskidivo povezano s neogotikom. Njegov interes za gotiku kao stil bez ikakve je sumnje uvelike uvjetovan činjenicom da je prvih 27 godina svojega života živio u Kölnu, gradu u kojem se u tom razdoblju realizirala najveća neogotička građevina cijele Europe – katedrala, koja je 19. stoljeće dočekala kao torzo sa završenim svetišnim dijelom te djelomično izgrađenim južnim tornjem na glavnom pročelju. Radeći kod svoga oca tri godine kao klesar i zidar, a potom između 1866. i 1872. u ateljeu Heinricha Wiethasea, neogotičara i dugogodišnjeg suradnika Friedricha von Schmidta iz vremena njegova života i rada u Kölnu, Bollé dalje nastavlja razvijati znanja o neogotici te interes za ovaj stil. U vremenu dok je radio u Schmidtovom ateljeu (1872.-1879.) u Beču Bollé je bio angažiran na nizu njegovih neogotičkih građevina. Surađivao je na sve tri velike neogotičke crkve koje je Schmidt tada podizao u četvrtima Weissgärbern, Brigittenau i Fünfhaus prijestolnice Monarhije, na nadogradnji zgrade Narodne banke, podignute u stilu njemačke neorenesanse, te, od 1876., na Schmidtovim projektima u Hrvatskoj (katedralama u Đakovu i Zagrebu, te zgradi Akademije i crkvi svetog Marka u Zagrebu). Nastojeći se osamostaliti, te na poticaj prvog hrvatskog školovanog povjesničara umjetnosti Ise Kršnjavog i đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera Bollé se 1879. preseljava u Zagreb u kojem će ostati živjeti i raditi sve do smrti 1926. Prije njegova preseljenja neogotika se teško probijala u hrvatsku arhitekturu. Tek nastojanjima Ise Kršnjavog krajem 70-ih i početkom 80-ih dolazi do naglog širenja ovog stila. Već 1879. Bollé realizira svoju prvu neogotičku građevinu u Zagrebu – samostan Magdalenki na Josipovcu, a započinje i s radovima na restauraciji zagrebačke katedrale, koje isprva izvodi prema projektima Friedricha von Schmidta, da bi se kasnije osamostalio. Potres koji je u studenom 1880. pogodio Zagreb osigurao je Bolléu cijeli niz poslova, tim prije što je za njega pri institucijama Nadbiskupije zagrebačke konstantno lobirao Iso Kršnjavi, paralelno lobirajući i za stil u kojem se je, prema njemu, trebala izvesti obnova Kaptola, dijela Zagreba koji je većim dijelom bio u posjedu raznih institucija katoličke crkve. Kršnjavi je, naime, smatrao kako se obnova starih i izgradnja novih zgrada na Kaptolu treba izvesti u neogotičkom stilu kako bi one bile u harmoniji s katedralom, nakon što se dovrši njezina restauracija. Bollé dobiva priliku sagraditi dvije kanoničke kurije na Kaptolu, te jednu prebendarsku kuriju u Novoj Vesi (ulici koja se prema sjeveru nastavlja na Kaptol). Izvodi ih u neogotičkom i neoromaničkom stilu i s pročeljima od fasadne opeke, što se nije previše svidjelo Zagrepčanima, naviknutima na žbukana pročelja. Paralelno je Bolléu povjerena i restauracija zagrebačkog sjemeništa s kapelom (1881.-1883.), koje se sa sjeverne strane nadovezuje na kompleks katedrale i biskupskog dvora. U isto vrijeme gradi i zgrade evangeličke crkvene općine i crkve u zagrebačkom Donjem gradu (1881.-1884.). U arhitektonskom rješenju pročelja evangeličke crkve, kao i unutrašnjosti sjemenišne kapele (pokrivene drvenim krovištem koje počiva na zidanim gotičkim lukovima) jasno se uočava utjecaj crkve svete Brigitte u Brigittenauu Friedricha von Schmidta, koja je pak sagrađena vjerojatno pod utjecajem katedrale svetog Chada u Birminghamu (1839.-1841.) Augustusa Welbya Northmorea. Tijekom 80-ih Bollé realizira i nekoliko većih grobnih spomenika – kapelu-mauzolej obitelji Pejačević u Našicama (1880.-1881.), grobnicu obitelji Jelačić u Zaprešiću (1884.), te nadgrobni spomenik Ladislava Vukelića u Svetom Križu Začretju (1887.). Kvaliteta Bolléovih ostvarenja s početka 80-ih godina, kao i vezivanje uz režim bana Khuen – Héderváryja (na vlasti 1883.-1903.) omogućila mu je brzu afirmaciju u Hrvatskoj i osigurala brojne poslove. Bolléovo stvaralaštvo u drugoj polovini 80-ih i početkom 90-ih godina 19. stoljeća obilježeno je gradnjom nekoliko sakralnih građevina koje su oblikovane pod snažnim utjecajem spomenute crkve svete Brigitte u Beču: župne crkve u Granešini (1886.-1887.), Franjin Dolu (1887.-1888.), Erdeviku (1889.-1890.), te kapele svetog Mateja u Gornjoj Stubici (restaurirana 1896.). Od 1885. Bollé započinje i s restauracijom franjevačke crkve na Kaptolu u Zagrebu. Između 1885. i 1888. izgrađuje najprije novi toranj i restaurira svetište te nadograđuje novu kapelu svetog Križa prema Kaptolu, a potom 1901.-1902. restaurira (većim dijelom u osnovi ponovno izgrađuje) brod i glavno pročelje crkve. Tijekom 90-ih godina 19. stoljeća dominantan utjecaj crkve svete Brigitte u oblikovanju neogotičkih građevina kod Bolléa se više toliko ne osjeća. Počinje projektirati crkve s tornjem postavljenim bočno od glavnog pročelja crkve (a ne više u osi glavnog pročelja), kako pokazuju primjeri crkvi u Vrbovskom (1893.-1904.), Tounju (oko 1893.-1897.) i Dugom Selu (1899.-1901.). U istom razdoblju (1896.) projektira i izgradnju crkve u Rudama kod Samobora, centralnog tlocrta, koja nažalost nije realizirana. Najzanimljivija i jedina značajnija gotička centralna građevina (bez kupole) koju je Bollé nakon zagrebačke evangeličke crkve uspio u cijelosti realizirati je kapela svetog Križa, sagrađena 1893. na Ilirskom trgu u Zagrebu. Između 1894. i 1897. izvodi restauraciju katedralne grkokatoličke crkve svetog Trojstva u Križevcima. Svojim glavnim pročeljem otvorenim lođom, s mozaikom na zabatu, reprezentativnom unutrašnjošću s ikonostasom koji podsjeća na gotičke screenove engleskih crkava križevačka je crkva nesumnjivo najuspjelije Bolléovo ostvarenje u gotičkom stilu. Nakon njezine restauracije još će mu se samo jedan puta pružiti prilika izvesti neogotičku restauraciju većih razmjera – restauraciju franjevačke crkve u Iloku (1907.-1924.). Pri svim je svojim neogotičkim restauracijama Bollé uklanjao s građevina elemente postsrednjovjekovnih epoha, osobito baroka, zbog čega je poslije žestoko kritiziran. To ipak ne mijenja na činjenici da je riječ o arhitektu koji je tradiciju velikih europskih arhitekata 19. stoljeća – Viollet le Duca i Friedricha Schmidta prenio u Hrvatsku i to ponajviše u neogotičkom segmentu opusa o kojem ovaj tekst govori.

Herman Bollé; Iso Kršnjavi; Josip Juraj Strossmayer; Friedrich von Schmidt; Đuro Jelačić; Neogotika; Historicizam; Zagreb; Beč; Erdevik; Tounj; Križevci; Našice; Granešina; Dugo Selo; Ilok; Rude

nije evidentirano