hrvatski

Zooscena i kao etička pomutnja: primjeri s hrvatske performerske i kazališne scene

Na tragu određenja životinje kao objekta + subjekta + simbola u neo/avangardnoj i postavangardnoj umjetnosti (Šuvaković 1999), izlaganje će se usmjeriti na nekoliko uporaba životinja kao subjekata (npr. Montažstroj: Timbuktu, 2008.), simbola (npr. uporaba magarca u predstavi, našem prvom "happeningu" I oni će doći gimnazijske grupe Traveleri 16. prosinca 1922.) kao i na nekoliko ubojstava životinja na hrvatskoj performerskoj sceni (npr. Sven Stilinović: Geometrija krvožednosti, 2000.). Naime, Sven Stilinović od 1993. do 2001. godine izvodi šest varijacija performansa Geometrija krvožednosti, a pritom je izvedba performansa u Dubrovniku (Lazareti) 2000. godine uključila i klanje janjeta za pomrčine Sunca. Navedene ću primjere s hrvatske performerske i kazališne zooscene uokviriti promišljanjem Hansa-Thiesa Lehmanna (2004) o tome da postdramsko kazalište negira drami imanentni antropocentrizam tako da se na njegovoj pozornici uspostavlja simpatetička ravnopravnost životinjskih i ljudskih tijela. Ipak, čini se kako je riječ samo o površinskoj jednakovrijednosti, jer životinja, dakako, ipak nema mogućnost biranja želi li ili ne želi biti scenski izvođač, čime se otvara pomutnja između etike i estetike izvedbi sa životinjskim subjektima. Upravo da je riječ o površinskoj jednakovrijednosti između ljudske i neljudske životinje svjedoči sljedeća Lehmannova rečenica koja potkopava njegovu prijašnju izjavu o navodnoj negaciji antropocentrizma u postdramskom kazalištu. Naime, konstatira kako se u postdramskom kazalištu istražuje koliko je realnost ljudskoga tijela srodna realnosti animalnoga, te se ljudska tijela u deformaciji i monstruoznosti, autizmu i govornim smetnjama približavaju animalnom području.

scenska životinja; performans

nije evidentirano