hrvatski

Neki aspekti kasnosrednjovjekovne društvene i religiozne povijesti Poreča u zrcalu oporuka i kodicila

Autor u radu, na temelju raščlambe dosada neobrađene i neobjelodanjene bilježničke knjige koju je u drugoj polovini 15. stoljeća bilježio porečki bilježnik Antun de Teodoris (Antonius de Teodoris), a posebice oporuka i kodicila porečkih stanovnika svih društvenih slojeva, razmatra neke aspekte društvene i religiozne povijesti Poreča na zalasku srednjeg vijeka. Kao i oporuke i kodicili stanovnika drugih istočno-jadranskih komuna, oporuke i kodicili porečkih stanovnika u drugoj polovini 15. stoljeća sadrže vrlo vrijedne podatke koji omogućuju analizu društvene strukture i raznolikih izražaja pobožnosti u porečkoj komuni u tom razdoblju. Budući da bilježnici diljem istočne obale Jadrana gotovo redovito upisuju osnovne podatke o društvenom položaju i podrijetlu oporučitelja u analizi je bilo moguće ukazati na komunalnu društvenu strukturu. Razmatranje oporuka i kodicila ukazuje da je najveći dio stanovništva pripadao srednjem staležu, što znači da je više od polovine oporučitelja pripadalo skupini cives odnosno građana. Uz njih, vrlo uzak sloj društvene elite činili su pripadnici komunalnog patricijata ili nobiles cives. Stanovnici komune koji nisu imali građanska prava, a u dokumentima se obično spominju kao habitatores također čine značajan dio društva porečke komune koncem srednjeg vijeka, a povremeno se kao oporučitelji spominju i forenses odnosno stranci koji su u Poreču, kao i habitatores, najčešće boravili tek privremeno. Njihov je dolazak u Poreč uglavnom bio vezan uz obavljanje nekih poslova, obično trgovačke naravi, ali su neki od njih u gradu boravili i kao plaćeni komunalni službenici. Prilično veliki broj stranaca, a to znači osoba koje nisu bile podrijetlom iz Poreča, ukazuje da je Poreč u ovom razdoblju bio gospodarski relativno prosperitetna komuna koja je strancima podrijetlom iz mjesta u blizini Poreča, iz istočno-jadranskih komuna, hrvatskog zaleđa ili pojedinih talijanskih gradova, otvarala određene mogućnosti poboljšanja njihova materijalna statusa i sklapanja određenih poslova. Porečke oporuke i kodicili, jednako kao i ista vrela iz drugih istočno-jadranskih komuna, sadrže pregršt podataka o religioznosti. Porečka vrela ukazuju da je za oporučitelje od osobitog značaja bio izbor mjesta pokopa što je, naravno, vezano uz pripadnost određenoj župi, ali je ujedno i izraz štovanja kultova određenih svetaca. Uz to, religioznost odnosno pobožnost Porečana vrlo je izražena u redovitom zahtijevanju misa pro remedio animae, a čiji je osnovni cilj bio što brži i lakši prelazak iz prolaznog odnosno materijalnog svijeta u drugi vječni život. Kao i u ostalim hrvatskim komunama toga razdoblja, mise koje se spominju u porečkim oporukama i kodicilima vrlo su raznolike, a svaka od njih imala je specifično značenje i svrhu. No, baš kao u primjerice Zadru, Trogiru, Dubrovniku ili Kotoru, najveći broj oporučitelja tražio je da se za njih mole mise na dan pokopa u kojima je trebao sudjelovati što veći broj stanovnika, bilo laika bilo pripadnika svećenstva. Uz ove mise, vrlo su popularne, ponovno kao i u drugim našim komunama, bile mise sv. Grgura koje su, prema tadašnjem vjerovanju, omogućavale brži prelazak iz Čistilišta u Raj. Posljednji i vrlo često spominjani aspekt kasnosrednjovjekovne pobožnosti Porečana bilo je prakticiranje hodočašća. Kasnosrednjovjekovna hrvatska komunalna društva vrlo su pokretljiva, ne samo zbog velikog broja trgovaca i obrtnika koji su putovali iz komune u komunu, već i zbog hodočašća koja su dodatno doprinijela velikoj pokretljivosti stanovništva komunalnih društava. Pobožna putovanja u Rim u vrijeme Jubilarnih godina, u Assisi, Akvileju, Loreto, pa čak i u Jeruzalem vrlo se često spominju u razmatranim vrelima. Ono što je osobito značajno jest činjenica da su u prakticiranju hodočašćenja podjednako sudjelovali i muškarci i žene, što je zapravo od goleme važnosti, obzirom na činjenicu da do razdoblja razvijenog srednjeg vijeka žene iz nižih društvenih gotovo da i nisu napuštale prostor komuna u kojima su rođene i živjele. Ovih nekoliko promatranih aspekata društvene povijesti i pobožnosti porečkih stanovnika upućuje na zaključak da je Poreč, uz neznatne razlike i posebnosti karakteristične i za mikroprostore ostalih naših komuna, pripadao istom društvenom i religijskom ozračju kao i drugi gradovi na istočnom Jadranu u kasnom srednjem vijeku.

Poreč, bilježnik Antun de Teodoris, kasni srednji vijek, oporuke, religiozni i društveni život

978-953-11-0544-6 (Kršćanska sadašnjost)