hrvatski

Razvojni odnos metropola - srednji gradovi u Hrvatskoj

Svako razvojno promišljanje Hrvatske mora uzeti u obzir “težinu” Zagreba i njegov utjecaj na razvojnu strukturu Hrvatske, a grada Zagreba na prostorno-relacijsku povezanost s hrvatskim prostorom. Zato je i “prostorni obuhvat” svakog razvojnog promišljanja Zagreba nacionalan, a potom i srednjeeuropski i europski prostor. Taj odnos uvjetovan je jednom objektivno, povijesnim autoritetom Zagreba kao nacionalnog središta, a drugi put subjektivno, razvojnom profilacijom urbane strategije Zagreba usmjerene ograničavanju prostornog širenja grada i usporavanjem demografskog pritiska na grad koje je u svezi s obvezom i aktivnom ulogom Zagreba u vraćanju razvojnog autoriteta hrvatskih “periferijskih” središta. Ti su ciljevi utemeljni u Strategiji prostornog uređenja Hrvatske i koncepcijama Prostornog plana Grada Zagreba i njegova Generalnog urbanističkog plana. Zato uzimamo da u hrvatskoj prostorno-civilizacijskoj situaciji i povijesnim okolnostima ima smisla “spuštati” donje granične veličine gradova važnih za hrvatsku urbanu strategiju, kad je riječ o odnosu metropole i (srednjih) hrvatskih gradova. Ponajprije, u pitanju je urbana fizionomija niza gradića i gradova, ona je dodatno “argumentirana” bogatstvom naslijeđa koje gradi ukupnu fizionomiju Hrvatske i bogatstvom urbanih obilježja koja su se formirala i nestajala, u svezi s političkim i drugim okolnostima, nadrastajući u pravilu gustoćom urbanih funkcija veličinu i autonomnu gospodarsku moć gradova. To je u pojedinim razdobljima bilo izrazom imanentnih silnica svojevrsnog braudelijanskog naslijeđa Hrvatske. Funkcionalno uzevši, gradovi od 5 000 stanovnika, kojih je 1991. na prostoru Hrvatske bilo 78, osim uloge u gušćoj mreži gradskih naselja i svojevrsne armature koja održava vitalnim i druga naselja i za hrvatski identitet i razvitak važan ruralni svijet i krajolike, omogućuje kvalitetniju demografsku i razvojnu reprodukciju Hrvatske.

srednji gradovi, urbana fiziognomija

nije evidentirano