hrvatski

Sociolingvistika hrvatske jezične stvarnosti : komunikacijski i simbolički prostor od 1991.

Svaki jezik živi u svojoj upotrebi, predstavlja svoju društvenu, izvanjezičnu stvarnost. Pogled na noviju hrvatsku jezičnu stvarnost (od 1991) pokazuje koliko se ona razlikuje od one iz prethodnog razdoblja te u kojoj su mjeri na nju radikalno utjecale promijenjene izvanjezične društvene okolnosti – rat i poratna zbivanja. Sociolingvistički instrumentarij na najbolji način opisuje noviju hrvatsku jezičnu stvarnost u novoj, drugačije strukturiranoj jezičnoj zajednici, omeđenoj novim/starim državnim granicama. Dakako, novi/stari identiteti jezika u novim društvenim kontekstima dobivaju nove obrise jer su u pitanju neki novi statusi koji anticipiraju i promjene u korpusu, a što je, premda selektivno i ne na svim razinama, rezultat ''djelomično razrađene'' jezične politike. Hrvatska jezična stvarnost do 1991. je godine bila integrirana u zajednički hrvatsko-srpski komunikacijski prostor bivše države i nejedinstveni, policentrični standard koji je nastao na osnovici novoštokavskog dijalektnog tipa, a ostvarivao se u dvjema jasno polariziranim varijantama, zapadnoj (hrvatskoj) i istočnoj (srpskoj) i standardnojezičnim izrazima (bosanskohercegovačkom i crnogorskom). Raspadom bivše države i hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog komunikacijskog i simboličkog prostora, novoimenovani hrvatski jezik postaje službeni jezik novoosnovane države (RH), dakako sa svim aktualnim jezičnopolitičkim problemima. Uspoređujući službene politike u Hrvatskoj prije i poslije 1991, neovisno o drugačijim izvanjezičnim i jezičnim stvarnostima, uočavaju se isti problemi: nužno urgentno rješavanje problema ortografske norme (hrvatski pravopisni kompleks), terminološko planiranje u domeni planiranja korpusa, izrada novih normativnih priručnika (gramatika, rječnika), podizanje stupnja lingvističkog obrazovanja i jezične kulture, formiranje stručnih tijela za pitanja jezika i jezične politike, reguliranje odnosa jezične većine i jezične manjine u pravcu poštivanja jezičnih prava i ostvarivanja jezične tolerancije. Hrvatska jezična politika treba konačno jasno definirati strategiju, sadržaj i ciljeve kojima će se pojačati svijest svakog govornika o važnosti unutrašnjeg priznanja jezika bez kojeg – neovisno o politici, ekonomskoj moći i lingvistici – nema ni relevantnog vanjskog priznanja u širem komunikacijskom i simboličkom prostoru Europske Unije i svijeta.

sociolingvistika, hrvatska novija jezična stvarnost, komunikacijski prostor, simbolički prostor, jezični identitet, jezična politika, planiranje jezika

Sažetak na engleskom jeziku na str. 278-279.

engleski

The Sociolinguistics of the Croatian Linguistic Reality : Communication and Symbolic Space Since 1991

Svaki jezik živi u svojoj upotrebi, predstavlja svoju društvenu, izvanjezičnu stvarnost. Pogled na noviju hrvatsku jezičnu stvarnost (od 1991) pokazuje koliko se ona razlikuje od one iz prethodnog razdoblja te u kojoj su mjeri na nju radikalno utjecale promijenjene izvanjezične društvene okolnosti – rat i poratna zbivanja. Sociolingvistički instrumentarij na najbolji način opisuje noviju hrvatsku jezičnu stvarnost u novoj, drugačije strukturiranoj jezičnoj zajednici, omeđenoj novim/starim državnim granicama. Dakako, novi/stari identiteti jezika u novim društvenim kontekstima dobivaju nove obrise jer su u pitanju neki novi statusi koji anticipiraju i promjene u korpusu, a što je, premda selektivno i ne na svim razinama, rezultat ''djelomično razrađene'' jezične politike. Hrvatska jezična stvarnost do 1991. je godine bila integrirana u zajednički hrvatsko-srpski komunikacijski prostor bivše države i nejedinstveni, policentrični standard koji je nastao na osnovici novoštokavskog dijalektnog tipa, a ostvarivao se u dvjema jasno polariziranim varijantama, zapadnoj (hrvatskoj) i istočnoj (srpskoj) i standardnojezičnim izrazima (bosanskohercegovačkom i crnogorskom). Raspadom bivše države i hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog komunikacijskog i simboličkog prostora, novoimenovani hrvatski jezik postaje službeni jezik novoosnovane države (RH), dakako sa svim aktualnim jezičnopolitičkim problemima. Uspoređujući službene politike u Hrvatskoj prije i poslije 1991, neovisno o drugačijim izvanjezičnim i jezičnim stvarnostima, uočavaju se isti problemi: nužno urgentno rješavanje problema ortografske norme (hrvatski pravopisni kompleks), terminološko planiranje u domeni planiranja korpusa, izrada novih normativnih priručnika (gramatika, rječnika), podizanje stupnja lingvističkog obrazovanja i jezične kulture, formiranje stručnih tijela za pitanja jezika i jezične politike, reguliranje odnosa jezične većine i jezične manjine u pravcu poštivanja jezičnih prava i ostvarivanja jezične tolerancije. Hrvatska jezična politika treba konačno jasno definirati strategiju, sadržaj i ciljeve kojima će se pojačati svijest svakog govornika o važnosti unutrašnjeg priznanja jezika bez kojeg – neovisno o politici, ekonomskoj moći i lingvistici – nema ni relevantnog vanjskog priznanja u širem komunikacijskom i simboličkom prostoru Europske Unije i svijeta.

sociolinguistics, recent Croatian linguistic reality, communication space, symbolic space, linguistic identity, language policy, language planning

Sažetak na engleskom jeziku na str. 278-279.