hrvatski

Pavao Đakon i njegovo djelo Povijest Langobarda

Jedno od važnih i nadasve značajnih historiografskih djela baštinjenih iz vremena ranoga srednjega vijeka jest Povijest Langobarda koju je u 8. stoljeću napisao crkveni pisac i povjesničar, benediktinac Pavao Đakon. Povukavši se u samostanske odaje Monte Cassina Pavao se Đakon dao na pisanje životnoga djela: Historia Langobardorum – Povijest Langobarda. Računa se da je na njemu radio dulje vrijeme, a pisao od oko 785./786. do 795./796. godine. Povijest Langobarda vremenski obuhvaća najstarije spomene toga naroda, a potom razdoblje od 568. do 744., tj. od prvih vođa i prvoga kralja do godine smrti kralja Liutpranda. Ono je od velike važnosti ne samo kao povijesno svjedočanstvo langobardskog naroda, već i kao dragocjen izvor za prošlost područja današnje Mađarske, Slovenije, Italije, ali i hrvatskih povijesnih prostora u ranomu srednjemu vijeku.

Pavao Đakon (Paulus Diaconus); Povijest Langobarda (Historia Langobardorum)

Manji kvalifikacijski rad na Poslijediplomskom znanstvenom (doktorskom) studiju hrvatske povijesti (smjer ''Srednji vijek'') Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rad je izrađen pod mentorstvom prof. dr. sc. Mirjane Matijević Sokol, a bit će objavljen u knjizi: Paulus Diaconus, Historia Langobardorum – Pavao Đakon, Povijest Langobarda, priredili i preveli Robert Šćerbe i Hrvoje Šugar, komentar i popratne tekstove napisali Tomislav Galović, Ivo Goldstein, Hrvoje Gračanin, Zagreb: Nakladni zavod Globus [Biblioteka Temelji europskoga srednjovjekovlja, knj. 1.]