hrvatski

Tri okosnice dramskog opusa Heinera Müllera

Heiner Müller, velikan njemačke i svjetske drame i kazališta, intenzivno se bavio njemačkom prošlošću, analizirajući ideju revolucije te istraživajući položaj pojedinca u povijesnim mijenama. Isprva Brechtov sljedbenik, kasnije se okreće Artaudu i Beckettu pa stvara svoj jedinstveni, 'müllerovski' izričaj kojim 1980-ih godina stječe svjetsku slavu. Današnja istraživanja njegova dramskog i dramaturškog jezika često se muče oko klasificiranja njegova stvaralaštva. Naime, Müller je volio fragmente te se nije uvijek držao kontinuiteta u radu, a i nerijetko je istovremeno stvarao djela posve različitih karakteristika. Nakon kraćeg uvoda u život i djelo Heinera Müllera, kako bi i manje upućeni čitatelji mogli dobiti temeljne uvide u stvaranje tog autora iz bivšega DDR-a, ovaj rad, metodološki određen teorijama imanentne interpretacije i stilske analize, pokušava istaknuti temeljne stilističke odrednice po kojima bismo Müllerove radove za kazalište mogli podijeliti u četiri skupine. Ti oslonci njegova stvaralaštva svakako su: filozofsko-pjesnički nadahnut jezik, stvarna i prividna fragmentarnost djela te dosljedna nemilosrdnost u poticanju recipijenta na stalnu intelektualnu aktivnost tijekom recipiranja djela.

dramaturgija; povijest kazališta; drama; kazalište; njemačka književnost

nije evidentirano