hrvatski

Jezično-komunikacijsko područje u nacionalnome okvirnome kurikulu(mu)

U ovome će se radu raščlaniti dio teksta koji se odnosi na jezično i komunikacijsko područje u prijedlogu tzv. Nacionalnoga okvirnoga kurikuluma (kraticom NOK) za predškolski odgoj i opće obvezno obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi, koji teži odrediti sadržaj i strukturu pojedinoga odgojno-obrazovnoga područja, svrhu, odgojno-obrazovne ciljeve svakoga područja i očekivana postignuća na određenim stupnjevima učenikova razvoja. Donekle će se osvrnuti i na dijelove društveno-humanističkoga područja povezane s predmetom Hrvatski jezik. Polazna će usporedna točka s jedne strane biti dio povezan s hrvatskim jezikom i stranim jezicima iz Hnosa i Pipa, a s druge strane usporedba dijelova unutar samoga NOK-a. Pokazat će se i stručno promotriti utemeljenost nekih postavki koje se odnose na četiri navedena predmeta: hrvatski kao materinski i državni jezik, hrvatski kao drugi jezik (okolinski i državni jezik), jezici nacionalnih manjina i strani jezici, od kojih su posljednja dva zapravo skupina predmeta. Kao dobrodošli se doprinosi u navedenome prijedlogu uočavaju razrade hrvatskoga kao drugoga jezika i pojedinih jezičnih djelatnosti tijekom jezičnoga razvoja. Nužna su poboljšanja teksta u prijedlogu usklađivanje (koliko je moguće) između hrvatskoga i ostalih jezika, posebno u nazivlju. Jasno je da je za to potrebna potpora stručnjaka svih područja, ali i društvena odlučnost. Budući da svaki takav temeljni dokument ima vrlo važan, katkad i presudan utjecaj na uporabu i prihvaćanje naziva u školstvu (time često i cijelome društvu), posebna će se pozornost obratiti na nazivlje, ali i pojmove koji se uvode, uključujući i pisanje samoga nastavnoga predmeta (predmet Hrvatski jezik ili hrvatski jezik) te naziv samoga spisa (uputnik, kurikul, curriculum, kurikulum). Založit će se za nazivlje u skladu s hrvatskim književnim jezikom iz nekoliko razloga. Dva su od njih: psiholingvistički i sociolingvistički možda još važnija nego u nekim prijašnjim razdobljima navale riječi iz drugih jezika. Prvo, velik broj nazivlja koje se odnosi i na posve nove pojmove, ili pojmove koji su donekle drugačiji nego prije (ili drugačije određeni), nije jednostavno usvojiti u kratkome vremenu. Stoga su nazivi tvoreni od domaćih riječi velika pomoć u podsjećanju na pojam. Drugo, upravo zbog promjenjivosti nazivlja na engleskome, kao jeziku međunarodnoga sporazumijevanja iz kojega većina novih ili drugačijih naziva i dolazi, te njegova osebujnoga odnosa prema riječima latinskoga podrijetla (koji nije uvijek u skladu s tisućljetnim odnosom hrvatskoga jezika prema latinskomu), nazivi tvoreni od domaćih riječi ili u skladu s jezikoslovnom tradicijom čuvaju hrvatski jezik i hrvatsku kulturu i od izvanjskoga određivanja sadržaja samih naziva. Npr. ako riječ commpetence u nekim engleskim izvorima znači i sposobnost, i vještinu, i jedno i drugo zajedno, i umijeće, i postignuće, i vrsnost, i ovladanost itd., sadržaj hrvatskoga naziva kompetencija može biti pod (pre)velikim utjecajem promjena i stavova o tome pojmu u stručnjaka ili govornika drugih jezika. To se poglavito odnosi na govornike engleskoga ili onih koji su pod utjecajem engleskih izvora s kojima su sami u dodiru (ne nužno ni jedinih, ni presudnih, ni najstručnijih ili najnovijih). Za određivanje sadržaja hrvatskih naziva sposobnost, vještina, umijeće, postignuće, vrsnost, ovladanost i drugih najpozvaniji su hrvatski stručnjaci. Istraživanja u znanostima koje se odnose na područje nazvano jezično-komunikacijskim u sadašnjem se trenutku razvijaju brže nego ikada. To znači da se i znanstvene spoznaje vrlo često mijenjaju, upotpunjujući se, ali katkad i bitno izmjenjujući. Navest će se jedan primjer. Npr. jedan od najvažnijih izvora novih pojmova za jezično (potpora, uputa, smjernica za izradu nekih od načela, postignuća itd.) društveni spis Vijeća Europe tiskan 2001: Common European Framework of Reference for Languages: Learning, teaching, assessment (kraticom CEF ili CEFRL) namijenjen je poučavanju inih jezika (J2), dakle drugih i stranih, ne materinskoga (J1). O samoj je toj knjizi nakon njezina izlaska dosta raspravljano, u znanstvenim i stručnim radovima (uključujući i knjige), na znanstvenim skupovima koji su samo tomu posvećeni. Navedeno se razrađivalo, mijenjalo, dopunjavalo. No utjecaj toga okvira i za druge jezike katkada je bio prevelik ili nepovoljan, za hrvatski također. Na hrvatskome je prijevod izišao 2005, no sam odabir naziva nije prečesto prikladan, počevši od naslova. Vijeće Europe sada priprema novi spis koji se odnosi na jezike obrazovanja Common European Framework of Reference for the Languages of Education u okviru novoga projekta. On se bavi jezikom ili jezicima školskoga obrazovanja koji je najčešće narodni (nacionalni) ili službeni jezik (moguće i njih nekoliko). Obrazovni su jezici najčepće materinski jezik većini učenika ili studenata, ali i drugi jezik učenicima kojima je materinski neki drugi jezik (projekt se posebno bavi i umijećem tih učenika u nacionalnome ili službenome jeziku). U ovome će se radu osvrnuti i na neke postojeće ili moguće nesporazume koji proizlaze iz nepoznavanja najnovijih znanstvenih i stručnih spoznaja u promatranome području i načinom kako bi novosti trebale biti predstravljene u javnosti. Hrvatska ima određen broj stručnjaka različitih disciplina (iako ih je poželjnije što više) koji se bave znanostima bitnima za navedeno područje, ali i sustručnjaka iz istih disciplina koji rade na različitim ustanovama. Bilo bi poželjno da zajedno surađuju. Ovaj je rad pokušaj doprinošenja takvoj suradnji.

jezik; komunikacija; hrvatski jezik; kurikul; nazivlje

nije evidentirano