hrvatski

Split 1918. - 1941 : grad i ljudi

Razdoblje između dvaju svjetskih ratova u razvoju Splita važno je zbog niza razvojnih promjena. Grad je u tom razdoblju bilježio velike pomake: demografski – naglim porastom stanovnika, prostorno – širenjem grada, u gospodartvu otvaranjem novih tvrtki, industrijalizacijom i statusom najveće luke u državi, u zdravstvu proširenjem i osuvremenjivanjem zdravstvene službe, u kulturi otvaranjem niza institucija i podizanjem spomenika, u prosvjeti povećanjem broja škola i podizanjem pismenosti stanovništva. Znakovi promjena vidljivi su i u standardu stanovanja i svakodnevnoga života, u odijevanju i ponašanju, a donekle i u obiteljskim odnosima. Dijelom su te promjene vezane uz općenitu modernizaciju života u gradovima, karakterističnu za prvu polovicu XX. stoljeća, a dijelom za jačanje Splita kao gospodarskoga pa i upravnoga središta. Brzi razvoj Splita nakon Prvoga svjetskog rata često se lakonski tumači kao posljedica pretvaranja Splita u upravno središte Dalmacije nakon što je Zadar došao pod talijansku vlast. Međutim, detaljniji uvid u tadašnju situaciju pokazuje da pretvaranje Splita u upravno središte i brzi razvoj grada nije bio ni jednostavna, ni nagla promjena, kako bi iz tako pojednostavnjenog objašnjenja proizlazilo. Razvoj Splita u međuratnom razdoblju umnogome je posljedica razvojnih smjernica primjetnih već tijekom XIX. stoljeća, osobito u njegova zadnja dva desetljeća, te na početku XX. stoljeća. Pretvaranje u službeno upravno središte tom je razvoju dalo dodatni poticaj. Pri ocjeni važnosti uloge upravnoga središta valja voditi računa i o tome da su ovlasti Pokrajinske vlade s vremenom smanjivane te da zbog talijanske okupacije znatnoga dijela Dalmacije nakon Prvoga svjetskog rata, ta Vlada i nije imala ovlasti na cijelom području Dalmacije. Nakon podjele države na oblasti, Split više i nije bio središte tako velikoga područja. Upravno središte širokoga područja Split je zapravo postao tek podjelom države na banovine, odnosno uspostavom Primorske banovine 1929. godine. Stoga se samo činjenicom da Split postaje upravno središte ne može tumačiti brzi razvoj Splita, pogotovo ne njegov razvoj u drugoj polovici dvadesetih godina. Umnogome taj je razvoj posljedica drugih okolnosti, ponajviše već prethodno zacrtanih smjernica gospodarskog razvoja, a djelomično i promijenjenih političkih odnosa i novih državnih granica, odnosno promjena koje su one označile u razvoju drugih gradova, ne toliko Zadra, koliko Rijeke i Trsta. Najmnogoljudniji grad Dalmacije Split je bio i prije početka XX. stoljeća, što je posljedica gospodarskog uspona, ponajviše stalnoga porasta važnosti splitske luke te iskorištavanja tupine i podizanja cementne industrije od šezdesetih godina XIX. stoljeća dalje. U političkom smislu Split je postao neka vrsta neslužbenoga političkoga središta Dalmacije prije kraja Prvoga svjetskog rata. Posljedica je to političkih prilika koje su vladale u Dalmaciji od vremena narodnog preporoda, a napose stanja nakon pohrvaćenja Splitske općine 1882. godine, od kad je Split bio najjače uporište narodnjaka, a zatim i svih drugih s vremenom nastalih političkih opcija koje su se zalagale za jačanje važnosti hrvatskog jezika u Dalmaciji, za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom te za povezivanje i ujedinjavanje južnoslavenskih zemalja. Zadar je nasuprot tome ostao jedino središte autonomaškog pokreta i političkih snaga koje su se s vremenom profilirale u talijanske nacionaliste. Zbog toga je 1918. Split postao središtem Narodne organizacije za Dalmaciju, a zatim, nakon uspostave Države SHS, Zemaljske vlade za Dalmaciju. Zemaljska vlada za Dalmaciju osnovana je u Splitu 2. studenog 1918., prije nego što je talijanska vojska ušla u Zadar. Talijanska okupacija Zadra zapravo i nije Splitu donijela status središta Dalmacije, nego je samo otklonila moguću dvojbu oko toga hoće li središte ostati u Splitu ili će se vratiti u Zadar, u kojem su još postojali ostatci starog upravnoga sustava. Talijanska okupacija sjeverne Dalmacije i dijela dalmatinskih otoka nakon Prvoga svjetskog rata Splitu je potvrdila status središta, ali donijela mu je i veliki broj izbjeglica s okupiranih područja, s čim se Split u ionako teškoj poslijeratnoj situaciji nije mogao lako nositi. Općinska je uprava, uz podršku Zemaljske (kasnije Pokrajinske) vlade, brzo krenula u rješavanje niza problema poticanjem izgradnje, uređenjem gradske infrastrukture, sređivanjem općinskih financija i brojnim zahvatima kojima je cilj bilo olakšanje socijalnih problema i omogućavanje bržeg razvoja grada u skladu s porastom stanovništva. U početku je to bilo samo saniranje problema, a tek će s vremenom poduzeti koraci biti poticaj napretku. Veći je zamah u razvoju grada vidljiv tek od 1923. godine, čemu je u prilog išlo stabiliziranje gospodarskih prilika, ali i okončanje talijanske okupacije onih područja Dalmacije koji su Rapallskim sporazumom pripali Kraljevini SHS. Tijekom cijelog međuratnog razdoblja u Splitu su općinski izbori održani samo dva puta, 1926. i 1928. godine. Nakon Prvoga svjetskog rata obnovljeno je Vijeće Općine Split izabrano 1913. godine, ali ono je izabralo novu općinsku upravu, jer je prijašnji općinski načelnik preminuo, a i broj se vijećnika u međuvremenu smanjio iz različitih razloga. Općinsko vijeće izabrano 1926. bilo je krnje zbog poništenja mandata desetorice vijećnika, a raspušteno je nakon dvije godine zbog odluke o nesudjelovanju općinskih predstavnika u proslavi Vidivdana zbog žalosti za hrvatskim zastupnicima ubijenima u atentatu u Narodnoj skupštini u Beogradu. Vijeće izabrano 1928. raspušteno je uvođenjem šestosiječanjske diktature 1929. godine. Tridesetih su godina gradom upravljale općinske uprave koje su imenovali organi središnje vlasti, a od 1939. godine organi Banovine Hrvatske. Jedno od bitnih obilježja života grada u međuratnom razdoblju bile su katkad otvorene, a katkad prikrivene napetosti između hrvatske većine i talijanske manjine u gradu. Te su napetosti povremeno vrlo burno izbijale, više potaknute vanjskim zbivanjima nego odnosima u gradu. One su bile osobito naglašene neposredno nakon Prvoga svjetskog rata u vrijeme širenja područja talijanske okupacije i tijekom pregovora o rješavanju jadranskoga pitanja. Na te je odnose, ali i na općenito političko razmišljanje u Splitu, znatno utjecao i strah većine stanovništva od mogućnosti talijanske okupacije Splita, odnosno priželjkivanje manjeg broja stanovnika da talijanska vojska uđe u Split. Na te je odnose početkom međuratnog razdoblja utjecala i nazočnost talijanskih brodova među Antantinim brodovljem u Splitu. Znatan odjek u gradu imali su i svi kasniji pregovori i međudržavni ugovori sklopljeni tijekom međuratnog razdoblja između Kraljevine SHS (Jugoslavije) i Kraljevine Italije. Gospodarski uspon Splita u međuratnom razdoblju počiva na razvoju cementne industrije, prometu, brodogradnji, obrtu i trgovini. Razvoj cementne industrije i lučkoga prometa izravno se veže na razvoj započet mnogo prije Prvoga svjetskog rata, a to se može primijetiti i u razvoju obrta i trgovine. Međuratno je razdoblje Splitu donijelo status vodeće luke prve jugoslavenske države. Lučki je promet bilježio veliki rast, osobito u drugoj polovici dvadesetih godina, ali se u najvećoj mjeri i dalje temeljio na izvozu cementa i tupine, po čemu je predstavljao neposredni nastavak razvoja započetog još u zadnjim desetljećima XIX. stoljeća. Tijekom međuratnog razdoblja promet s drugih luka nije skrenut prema Splitu, niti su izgrađene kopnene prometne veze koje bi bitno utjecale na proširenje područja koje je gravitiralo Splitu. Dovršenje Ličke pruge imalo je veću važnost u putničkom, nego u teretnom prometu. Otvaranje te pruge 1925. godine bitno je smanjilo kopnenu izoliranost grada i pokrajine te dalo zamaha lokalnoj trgovini, ali nije znatnije utjecalo na promjenu glavnih gospodarskih veza između unutrašnjosti i jadranskih luka. No, na status najjače luke u državi utjecalo je odvajanje dviju jačih luka, Trsta i Rijeke, državnom granicom. Najvažnija velika tvrtka za razvoj grada izrasla u međuratnom razdoblju jest splitsko brodogradilište, koje veći uspon bilježi tek u tridesetim godinama. Za Split kao gospodarsko središte u međuratnom je razdoblju važna pojava više tvrtki koje su se bavile pomorstvom i rudarstvom, a koje su predstavljale novost u gospodarskom životu grada. S obzirom na opća gospodarska kretanja, glavni zamah gospodarstvo Splita bilježi u dvadesetim godinama, a tridesete su za većinu tvrtki uglavnom protekle u manje ili više uspješnim naporima za održavanjem postignutoga. Domaći kapital, napose lokalni, najvećim je dijelom bio temelj razvoja trgovine i obrta, a u skladu s mogućnostima ulagan je u razvoj bankarstva, graditeljstva, industrije, rudarstva i pomorstva. Strani je kapital u gospodarskom životu Splita bio najviše prisutan u cementnoj industriji, a tridesetih godina i u brodogradnji. Unatoč razvoju drugih gospodarskih grana, poljoprivreda je imala veliku važnost u životu grada, a još i sredinom međuratnog razdoblja od nje je živjela oko 1/5 gradskoga stanovništva Splita. Neke razvojne mogućnosti koje su se otvarale pred Splitom u međuratnom razdoblju nisu ostvarene. To se ponajviše odnosi na bolje prometno povezivanje s unutrašnjošću i na izgradnju nove luke. Za njih su bila potrebna mnogo veća ulaganja od onih za koja je sam Split bio sposoban, a država nije pokazivala interes da bi mu u tome pomogla ili mu je pak u tome vrlo malo pomagala. Unatoč velikom useljavanju stanovništva iz okolice u grad i potrebi grada za osobama različitih zanimanja, Split nije mogao prihvatiti sve osobe sa svoga gravitacijskoga područja, koje su gospodarske prilike upućivale na odlazak s njihovih ognjišta i traženje drugih izvora zarade. Za znatan broj tih osoba Split je bio tek luka preko koje su odlazili prema talijanskim lukama, a zatim dalje u svijet. Industrijalizacija i razvoj prometa znatno su pridonosili razvoju grada. Ipak, Split u međuratnom razdoblju još nije imao vidljiva obilježja jakog industrijskoga središta. Na to je u prvom redu utjecao smještaj cementne industije na rub općine, a ne na rub gradskoga naselja, a i lučki se promet znatnim dijelom odvijao izvan gradske luke. Budući da su glavna splitska industrijska postrojenja bila smještena daleko od gradskog naselja, na udaljenom rubu općinskog teritorija, u blizini sela iz kojih su neposredno dovodili radnu snagu (Solin, Vranjic, Mravince, Kučine), u Splitu se nisu formirale nove gradske četvrti vezane uz zapošljavanje radnika u industriji, kao što se događalo u drugim gradovima, nego se postupno stvaralo novo gradsko središte na rubu općine (Solin), što je uzrokovalo borbu za stvaranje nove općine i njezino izdvajanje iz teritorija Splitske općine. Taj proces nije dovršen u međuratnom razdoblju, ali je već uzeo znatan zamah. Mnoge su promjene u svakodnevnom životu gradskoga stanovništva bile izravne posljedice modernizacije. Svakodnevni se život ljudi mijenjao s elektrifikacijom, širenjem vodovodne mreže i izgradnjom modernijih i udobnijih stanova. Kuće u novim gradskim četvrtima nudile su mnogo veći komfor od drevnih zgrada u središtu grada. U međuratnom je razdoblju u Splitu uspostavljen redoviti gradski i međugradski autobusni promet, a porastao je i broj automobila. Mađuratno je razdoblje donijelo i mnoge modne novosti, a promjene u načinu odijevanja u tom su razdoblju zahvatile sve slojeve stanovništva. Utjecaj na modernizaciju života i življi društveni život Splita nakon Prvoga svjetskog rata imale su i posade Antantinih brodova. One su osobito pridonijele većem broju društvenih događanja, bržem upoznavanju Splita s nekim modernim trendovima i oživljavanju sportskoga života. Antantini su brodovi, osobito američki, humanitarnom pomoći olakšavali i probleme nestašice prehrambenih proizvoda, a time i socijalne teškoće u poratnom razdoblju. Doduše, njihova je nazočnost utjecala i na porast prostitucije i prosjačenja u gradu. Prostitucija je, ipak, bila u porastu i nakon odlaska Antantina brodovlja, te je njezin rast vjerojatnije bio vezan uz općenito gospodarsko i demografsko jačanje Splita te njegovu ulogu lučkoga središta. Tradicija je bila najprisutnija u obiteljskim odnosima. Obitelj se redovito zasnivala sklapanjem crkvenoga braka. Građanski je brak bio rijetkost. Religija je i inače imala jaku ulogu u svakodnevnom životu stanovništva. U imovinskim obiteljskim odnosima još uvijek je postojao niz običaja baštinjenih od prošlih vremena. U obiteljima u kojima je bilo sinova, udane su kćeri rijetko baštinile nekretnine. Nasljedni im je dio redovito zamjenjivao miraz koji su činila pokretna dobra. Neudane su kćeri baštinile nužni dio svih dobara, ali ako bi se udale braća su im isplaćivala tu vrijednost. Ipak, zabilježeni su i slučajevi koji pokazuju nastojanje za jednakim odnosom prema svoj djeci. Bitne je pomake Split tijekom međuratnog razdoblja zabilježio u obrazovanju stanovništva. Uvođenje obveznog osnovnog školovanja u prethodnom razdoblju izravno je utjecalo na porast pismenosti. U gradu je, ipak, još uvijek bilo nepismenoga stanovništva, uglavnom među težacima srednje i starije generacije, dok u mlađoj generaciji, kako među mladićima, tako i među djevojkama, nepismenih gotovo i nije bilo. Međutim, broj nepismenih u gradu rastao je s useljavanjem stanovništva jer je većina dalmatinskih općina iz kojih se useljavalo stanovništvo imala visoku stopu nepismenosti. Stalnim naporima za opismenjavanjem stanovništva tijekom međuratnog razdoblja postupno je zaustavljen rast broja nepismenih, a zatim i smanjen njihov broj. Jedan od vidljivih znakova brige za školstvo bilo je podizanje novih i modernih školskih zgrada za osnovne škole i gimnazije. Pomaci su uočljivi i u srednjoškolskom obrazovanju, kojim je postupno bio obuhvaćen sve veći broj mladića i djevojaka, no podjela na muške i ženske škole, te na muška i ženska zanimanja odražavala je još uvijek oštru rodnu granicu. Bitni pomaci uočljivi su napose u omogućavanju kvalitetnijega srednjoškolskog obrazovanja djevojaka. Oni koji su željeli upisati studij, morali su otići iz Splita. Prijašnja glavna odredišta studiranja, Beč, Graz i Prag, zamjenjuje Zagreb, no studenti su odlazili i u Ljubljanu i u Beograd. U međuratnom se razdoblju u Splitu pojavljuju i prve visokoobrazovane ženske osobe. Pomaci su uočljivi i u zdravstvenoj zaštiti, kako porastom broja liječnika, tako i otvaranjem niza novih zdravstvenih ustanova. Osobito valja istaknuti napore da se omogući bolja zdravstvena skrb o djeci. Split kao mediteranski grad obilježava život na otvorenom. Stoga su glavni prostori javnoga života Pjaca i Riva. Središta javnoga života bile su i kavane, kazalište i kina, ali i neka mjesta koja su s kasnijom modernizacijom života iščezla, poput česmi i brijačnica. Javnom životu Splita u međuratnom razdoblju obilježje je davala i sve veća važnost sporta i sportskih klubova. Bilo je i značajnih kulturnih zbivanja i inicijativa, iako možda nedovoljno za grad važnosti i veličine koju je Split imao u to vrijeme. Sveukupno gledano, međuratni je Split zadržao mnoge tragove prijašnjih stoljeća, ali istovremeno je spremno izgrađivao i ulogu modernoga gradskoga središta.

Split; povijest; Dalmacija; 1918.-1941.

nije evidentirano