hrvatski

Politika katoličkog jugoslavenstva (1912.-1929.)

Osnivanje i djelovanje Hrvatske pučke stranke (HPS) razmatrani su u sklopu Hrvatskoga katoličkog pokreta (HKP) i njegove elitne organizacije – Hrvatskoga seniorata (HKS). Dvije su temeljne odrednice potonjega bile narodno jedinstvo Slovenaca, Hrvata i Srba (i Bugara), odnosno jugoslavenstvo i ćirilo-metodska misao, tj. Unija Katoličke i Prtavoslavne crkve na Balkanu. Politička je orijentacija HKS-a, predvođenoga Petrom Roguljom, profilirana tijekom Prvoga svjetskog rata, a nužno je razvijala angažman većeg broja članova HKP-a u rušenju Austro-Ugarske Monarhije i stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). Političko-teološki argumenti biskupa Antuna Mahnića u obrani programa Svibanjska deklaracije (1917.) razvidno dokazuju da je klerikalizam, ako ga je u Hrvatskoj bilo, mogao biti samo u funkciji stvaranja jugoslavenske države. Seniorat je organiziranjem HPS-a napustio dotadašnju izvanstranačnost HKP-a, pri čemu Katolička crkva u Kraljevini SHs nije snosila nikakvu odgovornost u vezi s političkim djelovanjem te seniorske stranke. U stranačko-političkom životu novonastale države, HPS je usko surađivao s posestrimskim strankama – Slovenskom ljudskom (SLS) i Bunjevačko-šokačkom strankom. U svome je politčkom djelovanju HPS odlično zastupao stajalište o nužnosti postojanja Kraljevine SHS, ali, naravno, uređene na autonomističkom načelu. Ulaskom predsjednika stranke, Stjepana Barića, u vladu vlč. Antona Korošca, predsjednika SLS-a, a nakon atentata na Stjepana Radića u Narodnoj skupštini u Beogradu, dio vodstva HPS-a zadao je smrtni udarac svojoj stranci. HKP je nastavio svoje djelovanje sve do 1941., kada je novouspostavljena Nezavisna Država Hrvatska formalno zabranila rad HKS-a, koji je bio spiritus movens svih djelatnosti unutar organiziranih katoličkih redova među Hrvatima.

organizirani katolici; politika; jugoslavenstvo

nije evidentirano