hrvatski

Filmski svijet Veljka Bulajića : poprište susreta kolektivnog i privatnog

Filmski opus Veljka Bulajića doživio je tijekom pedesetak godina rada, od prvoga dugometražnog igranog filma Vlak bez voznog reda (1959) do posljednjega, Libertas (2006), oprečnu recepciju, od neupitno pozitivne do neupitno negativne. Oba su ta suprotstavljena mišljenja bila ideološki uvjetovana: i kada je Bulajićev filmski opus iznimno pozitivno vrednovan, to je bilo činjeno iz političke i ideološke uvjerenosti, pa takve procjene nisu preživjele sud vremena ; kada je pak negiran, to je opet činjeno apriorno i bez volje da se vide određene estetske vrijednosti. Ideološki neutralnih sudova mahom nije bilo ; dapače, Bulajić se i u najrecentnijim doprinosima historiografiji hrvatskoga filma (Škrabalo, 2008) difamira kao državni redatelj koji je Bitku na Neretvi (1969) snimio kao doprinos Titovu kultu ličnosti i koji je, naspram kritičkom srpskom » crnom valu« , utemeljio i predvodio od države podupirani » crveni val« . Bulajićev prvim film, Vlak bez voznog reda (1959), pojavio se na samom izmaku hrvatskih filmski pedesetih, kao logičan nastavak estetskih realističkih tendencija ranijega razdoblja, ali istodobno i kao vjesnik nove estetike. Glavna je raspravljačka teza ovoga rada da je filmski opus Veljka Bulajića primjerno poprište za studij rada ideologije na filmu u jugoslavenskom socijalističkom kontekstu, pri čemu se smatra da je odnos filmskog diskursa prema ideologiji jedan od presudnih momenata za film u Jugoslaviji uopće, tj. da je jugoslavenska kinematografija nastala u napetosti umjetničke pozicije i društvenoga zahtjeva. Da je, uostalom, tako u cijelom istočnoeuropskom filmu bivših komunističkih zemalja ustvrdili su i Antonín i Mira Liehm (1977), prema kojima je, » sam problem forme postao politički, a svi pokušaji da se izraze novi formalni pristupi postali su politički pokušaji« . Od svih hrvatskih redatelja, koji su nužno djelovali u ideologijskim uvjetima, Bulajić može ponajbolje poslužiti za svojevrsno ideološko čitanje i kulturalnu kritiku, budući da se preko njegovih filmova, i kroz mijene njegova opusa kroz desetljeća u kojima se i sam sistem mijenjao, može tematizirati odnos filma i konteksta, filmskih tekstova i ideologijskoga diskursa. Iz Bulajićeva dosljednog uvjerenja da se izvanfilmski svijet mora pojmiti kao društvenopolitički (revolucija, rat, državni sistem) i da ga se može reprezentirati u iluziji filmskoga svijeta, proizlaze Bulajićeve stalne teme i provodni motivi, kao i ponavljajuće narativne strukture, odnosno svojevrsno autorstvo Bulajićeva opusa. Pritom se, tematskom, motivskom i stilskom analizom, taj opus od 13 filmova u tekstu klasificira u četiri svojevrsna triptiha: prva tri filma obilježena stilskom heterogenošću, partizansku trilogiju od kojih se napose Kozara uklapa u sam vrh tadašnjih istočnoeuropskih filmskih trendova, zatim svojevrsna društvenopolitička trilogija iz 1980-ih, te grupa filmova koju čine kostimirani povijesni filmovi s političkom tematikom.

film; ideologija; Veljko Bulajić; partizanski film; svijet djela

nije evidentirano