hrvatski

Popperov pojam demarkacije: Razgraničenje iskaza empirijske znanosti

Popper prepoznaje dva središnja problema u filozofiji znanosti: problem razgraničenja i problem indukcije, od čega je prvi temeljni problem. Naša je analiza pokušala prikazati nekoliko faceta razgraničenja: logičko polazište, psihologijske spoznaje koje ga razrađuju, primjenu u pojedinim znanostima, te sustavnu kritiku ove metodološke pozicije. Logički aspekt razgraničenja temelji se na asimetriji zaključivanja: dok je s jedne strane nemoguće logičkim sredstvima utemeljiti indukciju, tj. opravdati univerzalni iskaz pomoću singularnih, dotle je moguće opovrgnuti univerzalni iskaz pomoću jednog singularnog, koristeći modus tollens zaključak. Stoga slijedi kako upravo opovrgljivost treba biti kriterij razgraničenja: znanost čine empirijski iskazi koji se testiraju nasuprot iskustvu. Teorija tako može biti opovrgnuta, ali njena potkrijepljenost postaje samo stvar stupnja: logički je neopravdano tvrditi da je teorije potvrđena, već možemo samo govoriti o privremenoj prihvatljivosti. Dihotomija istina laž ovdje ne neprimjerena, jer se približavanje istini može biti samo asimptotsko. Popper razvija račun istinolikosti, koji nam omogućuje uspoređivanje dvaju konkurentskih teorija. Daljnja točka njegova epistemološkog promišljanja je uvođenje svjetova spoznaje: prvi se tiče fizičkih objekata ili stanja, drugi mentalnih stanja, a treći je svijet objektivnog sadržaja misli. Predstavljanje utjecaja Popperove metateorije na lingvistiku većim se dijelom usredotočilo na autonomističku hipotezu o naravi jezika, koja podrazumijeva svijet 3. Za ilustraciju odnosa Popper-lingvistika upotrijebila se analiza odnosa magijskog mišljenja i fonetske ikoničnosti u bestijariju hrvatskog jezika. Suprotstavljene teze o scijentizma i kontinuiteta zdravorazumskog i znanstvenog objašnjenja promatralo se uz pomoć istraživanja kognitivne i socijalne psihologije. Taksološki su navedene neke tipične pogreške u rezoniranju, bilo da se radi o dedukciji (npr. Wasonov zadatak, pristranost potvrđivanja… ) ili o pripisivanju ponašanja (temeljna pogreška atribucije, magijsko mišljenje… ). Argumenti idu u prilog scijentizmu i zahtjevu za utvrđivanjem kriterija razgraničenja. Primjenjivost opovrgavanja ispitana je u nekoliko područja: kliničkoj procjeni, psihoanalizi, sociologiji i ekonomiji. U kliničkoj procjeni pokušalo se odgovoriti na pitanje povezanosti propuštanja opovrgavanja i pogrešaka u kliničkoj praksi. Popperova kritika psihoanalize kao neznanstvene teorije opisano je uz izvjesne suvremene protuargumente. Sociologija je razmatrana kroz tri točke: suprotstavljane metodološkog individualizma metodološkom kolektivizmu, historicizam u sociologijskim teorijama, te Marxov historicizam i teoriju društva. Za područje ekonomije prikazani su opći prigovori. Kritika Popperove metateorije pružena je kroz argumentaciju sljedećih autora: Williama C. Knealea, W. V. Quiena, Hilary Putnama, Imre Lakatosa, Grovera Maxwella i Thomasa Kuhna. Protuargumetni tiču se logičkih ograničenja kriterija razgraničenja, problema pododređenja, postojanja potkrijepljenja bez razgraničenja, logičke nemogućnosti opovrgavanja, povezanosti opovrgavanja s indukcijom i probabilizmom, te odnosom znanosti i znanstvene zajednice.

Karl Popper; razgraničenje; filozofija znanosti; lingvistika

nije evidentirano