hrvatski

Razvoj povijesti pedagogije u Hrvatskoj do 1918. godine

Kratkom analizom temeljnih pitanja i položaja povijesti pedagogije u sustavu pedagogijske znanosti, u Prilazu temi je obrazloženo polazište rada: iako o njezinoj stagnaciji i krizi poljednjih 60 godina domaći autori pišu kao i strani, još nema kritičke analize razvoja povijesti pedagogije u Hrvatskoj. Na prilozima o istaknutim pojedincima – najčešće kritiziranom obilježju tradicionalnog pristupa – utvrđeno je kako nedostatak odgovarajućih bibliografija i studija ograničava istraživanja svih radova koji pripadaju korpusu hrvatske povijesti pedagogije. Izdvajanjem analize bitnih odrednica najstarijeg, još ne(dovoljno)istraženog razdoblja kao preduvjeta prosudbe razvoja i komparacije povijesti pedagogije u Hrvatskoj i u drugim zemljama, argumentirana je usredotočenost rada na vremenski interval od sredine 19. stoljeća do 1918. godine. Zbog njemačkog utjecaja na hrvatsku historiografiju i pedagogiju, pretpostavljena je jednaka korelacija i u razvoju povijesti pedagogije. U skladu s tim, kao polazište oblikovanja metodologije rada, poslužila su specifična obilježja izdvojena analizom deset radova ubrojenih u ključna djela njemačke povijesti pedagogije i navedenih kao literatura u monografijama koje hrvatski pisci tiskaju u istom razdoblju: Schwarz, 1813 ; Cramer, 1832 ; Raumer, 1846 ; Schmidt, 1860 ; Willmann, 1882 ; Stein, 1883 ; Schmid, 1884 ; Paulsen, 1885 ; Ziegler, 1895 ; Barth, 1911. Preliminarnom je analizom dokazano kako u Hrvatskoj kontinuirano objavljivanje priloga iz povijesti pedagogije počinje čak dva desetljeća prije tiskanja utemeljiteljske monografije (Basariček, 1881), člancima koji od 1860. godine izlaze u najstarijem pedagoškom časopisu. Za daljnje istraživanje izdvojeno 296 analizom identificiranih članaka tiskanih u Napretku i 12 monografija objavljenih u istom razdoblju. Formulirano je devet zadataka usmjerenih na utvrđivanje bitnih obilježja razvoja povijesti pedagogije u Hrvatskoj do 1918. godine i, uz njih, četiri jedinice sadržaja s ukupno 34 kategorije. Kako bi se preciznije odredio utjecaj različitih čimbenika i okolnosti, izdvojen je svojevrsni povijesno-pedagoški okvir: prikaz specifičnih državno-pravnih, političkih, gospodarskih i kulturnih prilika u Hrvatskoj, od kraja 18. stoljeća do 1918. godine. Posebno su analizirane aktivnosti koje su u drugoj polovici 19. stoljeća rezultirale razvojem zakonski reguliranog školskog sustava i utemeljenjem hrvatskog pedagogijskog sustava. Pritom su istaknute promjene u statusu i kvalifikaciji pučkih učitelja jer su oni u razmatranom razdoblju bili autori većine priloga iz povijesti pedagogije. Četvrto je poglavlje posvećeno analizi 296 članaka iz povijesti pedagogije, tiskanih u prvih 59 godišta Napretka. Utvrđeno je kako promjene u uređivačkoj politici i profiliranju lista prvih 50 godina prati kontinuiran rast: broja priloga (od 19 u prvom do 96 u petom desetljeću) ; obuhvaćenih tematskih područja ; korištenih metodoloških pristupa ; obuhvaćenih razdoblja ; zastupljenosti nacionalne tematike ; broja opsežnijih radova. U ostalih devet istraživanih godišta (1910-1918) narušen je kontinuitet i smanjen broj takvih članaka (27). Tematski, dominiraju radovi o pedagozima (67, 57% ; u rasponu od kratkih članaka tipa laudatio i nekrologa do opsežnih sustavnih analiza) i članci o školstvu (10, 13%). Iako u većini priloga metodološki pristupi nisu « čisti» i isključivi, u pretežnom broju članaka (72, 30%) prevladava duhovno-znanstveni pristup. Prema vremenskom intervalu koji obuhvaćaju, najviše je radova (69, 26%) usmjerenih na razdoblje 19. stoljeća. Prilozi iz hrvatske povijesti pedagogije su zastupljeniji (52, 36%), sadržajnim odrednicama najviše usredotočeni na pedagoge i školstvo. Uz podjednako brojne članke o pedagozi-ma, radovi iz opće povijesti pedagogije su tematski raznovrsniji. Identificirano je 76 autora priloga, većinom hrvatskih učitelja (9 je stranih pisaca) ; atribucija 87 nepotpisanih ili inicijalima signiranih članaka nije bila moguća. Većim brojem i kvalitetom radova izdvojilo se 13 domaćih autora (Basariček, Ćurčić, Dvorniković, Kempf, Kobali, Martinović, Modec, Stojanović, Širola, J. Tomić, P. Tomić, Trstenjak). Uz dominaciju članaka s najviše 10 stranica teksta (80, 41%), zastupljeni su i radovi čiji je opseg višestruko veći (najvoluminozniji 129): u cjelini, ti su prilozi svojevrsna zbirka koja obasiže 2 201 stranicu. U petom poglavlju je, uz prvi zaokruženi pregled povijesti pedagogije u knjizi hrvatskog autora (Novotny, 1867), kronološkim redom obuhvaćeno 12 studija i monografija. Za svako su djelo posebno – analizom sadržaja i kompa-racijom (uključujući i njemačke povijesnopedagoške monografije ; od Schwarz, 1813 do Barth, 1911) – utvrđene osnovne karakteristike, čijom su poredbenom analizom (uz isticanje specifičnosti i međusobnih razlika) u zaključnom dijelu poglavlja integrirana bitna obilježja povijesnopedagoških monografija hrvat-skih autora. Od pet monografija vezanih uz opću povijest pedagogije, tri su (Basariček, 1881 ; Štiglić, 1893 ; Turić, 1904) – sadržajno i obuhvaćenim vremenskim intervalom – cjeloviti, zaokruženi pregledi opće te osnovnih razvojnih odrednica hrvatske povijesti pedagogije i školstva (nacionalna tematika zastupljenija samo u Turić, 1904 – 23, 46% sadržaja) ; sva tri pisana su i/ili korištena kao udžbenik. Ostale dvije monografije ograničene su na razdoblje starog vijeka (Dlustuš ; 1907 ; Dvorniković, 1911). Svih pet radova obuhvaća većinu od 13 utvrđenih tematskih područja, o kojima autori – uz početnu deskripciju i faktografiju – sve više pišu analitički i komparativno. Ipak, dominantni duhovno-znanstveni i ograničeni institucionalno-povijesni pristup u Basaričekovoj i u Štiglićevoj monografiji rezultirali su primarnom usredotočenošću na pedagoge i (znatno manje) na školstvo. Turić (prvi, povijesno-problemskim pristupom razmatra i povijest pedagogijske znanosti), Dlustuš i Dvorniković polaze od epohalno-strukturalnog pristupa i pedagozima posvećuju ograničeni segment (Dlustuš ih izostavlja). Ostalih sedam naslova manje su studije i monografije, vezane uz hrvatsku povijest pedagogije i školstva. Tematski, tri su djela vezana uz školstvo jednog područja (Tićak, 1880), grada (Adamović, 1885, 1892) ili cijele Hrvatske (Kirin, 1886) te obuhvaćaju i pedagoge ; tri su rada usredotočena na jednu školu (Modec, 1885), pedagoga (Trstenjak, 1897) ili pedagoški časopis (Klobučar, 1909) ; Cuvajeva « Građa» jedina obuhvaća sve sadržajne odrednice (Cuvaj, 1910A – 1913D). Zbog primarnog interesa za škole, u većini monografija najizraženiji je institucionalno-povijesni pristup, uz koji Cuvaj koristi i ostala tri ; duhovno-znanstveni prevladava u Trstenjakovom, epohalno-strukturalni u Adamoviće-vom, a povijesno-problemski u Klobučarevom djelu. U svih sedam monogra-fija najopsežnije je obuhvaćeno razdoblje 19. stoljeća (uključujući i djela koja sežu od vremena doseljenja Hrvata do godine publiciranja knjige). Uz to, u njima je intenzivno korištena (i prezentirana) arhivska građa, ali je – u usporedbi s djelima opće povijesti pedagogije – prisutnija deskripcija i faktografija, rjeđe analiza i komparacija. Od ostalih deset analiziranih monografija, čiji su opsezi u rasponu od 58 (Tićak, 1880) do 397 stranica (Trstenjak), voluminoznošću i brojem izdanja izdvajaju se tek dvije (Basariček, 1881, 514 str., 7 izdanja ; Cuvaj, 1910A – 1913D, 7 186 str., 2. izdanje). U 6. poglavlju, sučeljavanjem teorijske sinteze i fokusiranja problema istraživanja te rezultata empirijskog dijela, u formi zaključaka elaborirana su utvrđena bitna obilježja razvoja povijesti pedagogije u Hrvatskoj do 1918. godine. Kontinuirano objavljivanje priloga počelo je člancima u Napretku (1860), čak 20 godina prije tiskanja utemeljiteljske monografije (Basariček, 1881) i u cijelom se razmatranom razdoblju odvijalo publiciranjem u periodici i monografijama. U cjelini, radovima su dominirale određene karakteristike: tematski, pedagozi i škole ; od metodoloških pristupa, duhovno-znanstveni i institucionalno-povijesni ; u intervalu « od najstarijih vremena do danas» , naj-intenzivnije je obuhvaćeno 19. stoljeće ; uočljiva je snažnija usredotočenost na tematiku nacionalne povijesti pedagogije. Od članaka tipa nekrologa ili laudatio, s jednom stranicom do sustavnih, analitički i komparativno pisanih monografija koje obasižu nekoliko stotina stranica, u svim je obilježjima (i korištenim izvorima) – uvažavajući vremenski odmak uzrokovan nepovoljnim društvenim prilikama koje su se odrazile u razvoju hrvatskog školstva i pedagogije te usprkos znatno nižoj kvalifikaciji i statusu domaćih autora (većinom pučkih učitelja i tek tri doktora znanosti) – neosporno utvrđen njemački utjecaj ali i korespondentnost razvoja njemačke i hrvatske povijesti pedagogije u razdoblju do 1918. godine.

povijest pedagogije u Hrvatskoj; razvoj do 1918. godine; njemačka povijest pedagogije; Napredak; monografije; analiza sadržaja; tematika; metodološki pristupi; opća povijest pedagogije; nacionalna povijest pedagogije

nije evidentirano