hrvatski

Doktrinarni postupak za prosuđivanje pravovjernosti teološkog nauka. Glavne značajke pokoncilskog razvitka

Neosporana je zadaća Crkve da vodi brigu o čistoći te zaštiti nauka i ćudoređa u vjerničkoj zajednici. Autor polazi od činjenice da je glede crkvene službe bdjenja nad istinama vjere Drugi vatikanski sabor označio stvarnu prekretnicu. Da bi to pokazao, u prvome dijelu ukratko ocrtava povijest nastanka censure i zabrane knjiga, osobito poslije Reformacije. Koncil je dokinuo zabranu knjiga, a nove odredbe o prethodnoj prosudbi spisa koje objavljuju vjernici o važnim vjerskim pitanjima, ušle su u Zakonik kanonskoga prava (1983.). Drugi dio rasvjetljuje međuovisnost načina doktrinarnog postupka pravovjernosti i preuređenja Rimske kurije kao učiteljskog instrumentarija što se odražava na primjeru dviju pokoncilskih reformi. Pritom se pokazuje da se nova vizija koncilske ekleziologije sporo pretače u pravne i teološke okvire Kongregacije za nauk vjere. Stoga se ne samo gubi postignuta suradnja između teologa i učiteljstva nego dolazi do međusobne napetosti i sporova. Teolozi su izrekli brojne kritike i naveli zahtjeve kako preurediti doktrinarni postupak da bude odraz dublje spoznaje uloge teologije u Crkvi i primjeren kako promjenama vremena tako i suvremenom osjećaju za pravo. U trećem dijelu autor uspoređuje prijašnji i najnoviji Pravilnik za doktrinarni postupak Kongregacije za nauk vjere te ustvrđuje da su na tom području napravljena značajna poboljšanja i ućinjen vidan napredak. Štoviše, najnovji Pravilnik iz 1997. uvažio je znatan broj prigovora i nedostataka koje su iznijeli teolozi. Značajno je pridonio uspostavljanju ponovnog povjerenja i suradnje između službe pastira i službe teologa u Crkvi.

crkvena cenzura;; dokidanje zabrane knjiga; reforma Rimske kurije; novi Pravilnik za dokrinarni postupak pravovjernosti; služba ipastira i služba teologa

nije evidentirano