hrvatski

Problem smrti u suvremenoj književnoj teoriji: o francuskoj recepciji Heideggerove analize bitka ka smrti

Metafizička koncepcija smrti u povijesti zapadne filozofije otpočetka je korespondirala s učvršćivanjem subjekta kao njezinoga temeljnog pojma. Stoga smo učestalu problematizaciju te koncepcije u suvremenoj književnoj teoriji motrili kroz perspektivu težnje za razgradnjom subjekta kao metafizičkoga ciljnog pojma. Još je Platon u svojim dijalozima postavio vrlo jasne temelje metafizičke koncepcije smrti: nakon naše smrti dolazi do odvajanja duše od tijela. Sudbina tih dviju sastavnica našega bića odražava osnovnu dihotomiju platonovske filozofije: duša pripada idealnoj sferi nepromjenjivih formi, dok tijelo ostaje dijelom fizičkog svijeta, podložno njegovu stalnu stanju tijeka. Smrt je dakle samo prolaz prema višem, postojanom obliku realnosti. Hegelova dijalektička koncepcija smrti s početka 19.st. značila je važan korak u napuštanju dotadašnjeg metafizičkog shvaćanja. Preuzimajući ulogu negativnosti, smrt za Hegela postaje pokretač promjene. To znači da jedino ukoliko se suočimo s vlastitom konačnosti, ništavilo smrti možemo transformirati u autentično iskustvo bivanja. Proučavajući promjene u zapadnjačkom odnosu prema smrti, francuski povjesničar kulture Philippe Ariè s upozorio je na vezu između čovjekova odnosa prema smrti i svijesti o vlastitoj egzistenciji i individualnosti. Metafizičku ideju smrti kao univerzalne kobi svih ljudi, zamijenilo je ontološko shvaćanje smrti kao pojedinačnog, osobnog iskustva čovjeka. Ontološka individualizacija smrti svoj je vrhunac dosegnula upravo u Heideggerovoj analizi bitka ka smrti. Suprotno metafizičkom određenju smrti kao jednokratnom događaju koji nas očekuje u budućnosti, ontološka perspektiva integrira tu egzistencijalno udaljenu konačnost u srž našeg svakodnevnog bitka. Njegova teza o smrti kao odredbenom čimbeniku jastva doživjela je u drugoj polovici 20.st. vrlo zanimljivu recepciju u francuskoj intelektualnoj sredini. Od 40-ih godina 20.st. naovamo francuski književnik i teoretičar Maurice Blanchot u više se navrata bavio pitanjem smrti, gotovo uvijek u kontekstu problematizacije književnosti. Njegovo stalno vraćanje istoj temi navodi nas na zaključak da se smrt može iskusiti jedino kroz zahtjev književnosti. Međutim, tu se ne radi o nečijem stvarnom umiranju, nego o tome da se smrt (nestajanje subjekta) razotkrije kao uvjet književnosti. Tvrdeći da moć/mogućnost (pouvoir) pisanja proizlazi iz trenutka čovjekove suverenosti pred licem smrti, Blanchot je s jedne strane slijedio Hegelovu dijalektičku koncepciju, dočim se s druge približio onome što je Emmanuel Levinas nazvao impersonalnim il y a (njem. es gibt), odnosno permanentnom anonimnom brujanju svijeta koje u svoju anonimnost uvlači svaki subjekt, osobu ili predmet. Prema Levinasovu mišljenju, smrt je nespoznatljivi događaj nad kojim subjekt nema nikakve vlasti i u odnosu prema kojemu i sam prestaje biti to što jest. To znači da je Levinas, umjesto Heideggerova shvaćanja smrti kao događaja apsolutne slobode i suverenosti ja, kao njezin učinak istaknuo potpuno razvlaštenje toga istoga ja. Polazeći od ideje potpune nespoznatljivosti i nedohvatljivosti smrti, Levinas je pozornost skrenuo na odnos prema smrti drugog čovjeka kao jedini mogući način njezine konceptualizacije. Upisujući levinasovsko privilegiranje smrti drugoga u hajdegerijanski pojam smrti kao moje najvlastitije mogućnosti koja je ujedno i najvlastitija mogućnost kao mogućnost nemogućnosti, Jacques Derrida pomirio je dvije naizgled nepomirljive koncepcije. Levinasovo shvaćanje Heideggerova mišljenja o smrti Derrida je prepoznao kao ono koje ga, s jedne strane, ozbiljno dovodi u pitanje, dočim je s druge istodobno upisano u nj, kao da ga uvjetuje. Smrt kako je prikazana u Derridaovom čitanju Heideggera Levinasom, predstavlja figuru aporije u kojoj umjesto same smrti može stajati sve ono što je moguće kao nemoguće, poput dara. Smrt je bila problematizirana i u kontekstu suvremene rasprave o zajednici. Pokušavajući objasniti razloge krize u kojoj se posljednjih desetljeća dvadesetog stoljeća našla ideja zajednice, Jean-Luc Nancy inaugurirao je ideju „ zajednice uređene prema smrti“ . Za Nancyja, odbacivanje metafizike subjekta podrazumijeva odustajanje od esencijalističkog shvaćanja zajednice (kao projekta koji bi smrtna bića trebao transfigurirati u nekakvu supstanciju). Prema njegovom mišljenju, zajednica se pokazuje pred smrću drugoga, u trenutku kada pojedinačni tubitak iskusi nemogućnost vlastite imanencije. U svom odgovoru Nancyju Blanchot je u prvi plan stavio etičku obvezu prema smrti drugoga te je na taj način doveo u pitanje Heideggerovu ideju samotne smrti. Odnos u kojemu tubitak, prisustvujući umiranju drugoga, biva izmješten iz sebe, za Blanchota tvori (nemogući) temelj zajednice. Umiranje ne podrazumijeva samo nemogućnost smrti, već i nemogućnost da se smrt iskusi, a upravo je to ono što ja dijeli s drugim, ono što ih veže. Ovaj rad pokazao je da pisati o smrti znači pisati o jastvu, o njegovu odnosu prema drugosti, o njegovoj drugosti i drugosti same smrti. Sve suvremene rasprave koje se bave pitanjem identiteta u većoj ili manjoj mjeri ponikle su iz dijaloga čiji smo tijek nastojali prikazati. Bilo da se suprotstavljaju stajalištima njezinih sudionika ili da se pozivaju na njih, bez pogleda prema Heideggeru i učincima njegova mišljenja u francuskoj teoriji, nezamislivo je danas zauzeti bilo kakvo stajalište u dinamičnom polju teorije.

smrt; metafizika; subjekt; dekonstrukcija; drugi; Hegel; Heidegger; Blanchot; Levinas; Derrida; Nancy

nije evidentirano