hrvatski

Ljudevit Gaj u žarištu preporodnih izazova usponi i padovi (1835.-1848.-1872.)

Znanstvena historiografija vec je utvrdila da od kraja 18. st. (1790.) pa sve do neizbježnog utanacenja Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) kao i njene ustvari neuspjele revizije (1873.), hrvatska preporodna politika postiže svoj prvi uspon izmedu 1835. i 1848. godine, a drugi izmedu 1860-1873. U tim razdobljima djelomicno je uspjela odgovoriti i na najvažnije izazove, kojih je bit: obraniti politicki opstanak Hrvatske medu srednjoeuropskim zemljama koje su priznavale habsburšku krunu, ukinuti feudalni poredak (nacelno 1848.), i potom je preurediti u modernu gradansku državu, koja ce medu srednjoeuropskim zemljama suvereno koracati s europskim procesima. Uz to je tadašnji politicki položaj Hrvatske - Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, ukljucivao ponajprije u žarište politickoga i preporod noga programa teritorijalnu cjelovitost zemlje. Znacilo je to, vratiti pod vlast Hrvatskog sabora i bana "nesrecom vremena" otrgnute dijelove zapadne i južne Hrvatske, Istru (ne u današnjem opsegu) i Dalmaciju zajedno s otocima, koje se nakon slamanja Napoleonove vojne agresije nalaze pod austrijskom upravom, zatim Hrvatsko-slavonsku vojnicku granicu (tada pod austrijskom vojnom upravom), s nadom da ce povoljan razvoj opcih politickih okolnosti u svijetu omoguciti i povratak "Turske Hrvatske", dakle Bosne (podrucja izmedu Une i Vrbasa), koja je još uvijek bila pod tursko-osmanlijskom vlašcu. Oko takove državotvorne politike, koja je ukljucivala i obranu hrvatske narodnosti s ucvršcenjem materinskoga jezika tada bitnog obilježja nacionalne pripadnosti, nasuprot ekspanzivnom naletu ugarskog hegemonizma, uskoro i srpskog, okupilo se tada vodece hrvatsko plemstvo, svecenstvo, takoder i mlado hrvatsko gradanstvo koje se upravo konstituiralo. U žarištu ove potonje skupine, nalazimo mlade intelektualce, i Ljudevita Gaja (1835.-1848.). Doduše i kasnije (1861.-1865), ali sada sa znatno manjim intenzitetom i utjecajima. Sveukupno politicko djelovanje preporoditelja, medu kojima su i mladi na celu s Ljudevitom Gajem, kulminiralo je godine 1848.dolaskom banaJelacica (za kojega se zalagao i sam Gaj), te nastavljeno godine 1860., nakon Oktroiranog ustava (1849.) i sloma apsolutizma, tzv. Bachovog (1851-1860.), odnosno uvodenjem ustava (1860.) sve do utanacenja Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) pa i njene ustvari neuspjele revizije (1873.). Pri tome su bitna obilježja hrvatske preporod ne politike kod nekojih suvremenika, medu kojima se osobito istice Ljudevit Gaj, bila u pocetku, nošena i ."ilirskim idejama", koje su uskoro primorane da se ugasnu (1843.). Medutim, politika hrvatskog narodnog preporoda (ne ilirskog, ostaje prisutan u književnosti, ali ne politici Hrvatskoga sabora), upravo je u razdoblju 1835.-1848. uspjela ukinuti feudalni poredak, zapocela modernizirati i institucionalizirati cjelokupni javni život posebno kulturu, kako bi se potaknule i izgradile nove snage u gospodarstvu, znanosti i umjetnosti radi potvrdivanja nacionalnog identiteta i samosvijesti u medunarodnoj zajednici, te izgradio standardni književni jezik u štokavskom izricaju, kao važno sredstvo društvene, politicke i kulturne komunikacije, svih društvenih slojeva, u smislu nacionalne integracije. Upravo u ovom prvom razdoblju preporodnog uspona, mladi je Gaj još kao student u Becu i Pešti, ali i "iskreni rodoljub" dobro prepoznavao preporodne izazove, ponajprije u pogledu nužne standardizacije modernoga hrvatskoga jezika u štokavskome izgovoru, što je Hrvatski sabor legalizirao (1847.). Oslanjao se pri tome i na bitne uzore: Bartola Kašica iz pocetka 17. st. te P.Rittera Vitezovica iz kraja istoga stoljeca te uz ustrajne napore uspio pokrenuti tiskanje prvih novina i prvoga književnog casopisa na hrvatskome jeziku: Novine Horvatske i Danica Hrvatska, Slavonskai Dalmatinska (1835.), na kajkavskome jeziku, a vec slijedece (1836.) na štokavskom hrvatskom jeziku. Time je položio temelje popularizaciji politike hrvatskog narodnog preporoda, i usprkos cinjenice što je istim glasilima bez dogovora s ostalim vodama preporoda uklonio hrvatsko ime i uveo ilirsko koje je uskoro morao ukloniti (1843.). TakavGajev postupak valja tražiti u njegovoj brzopletosti, neznanju, ali i samosvijesti, ali i u stranim, i izvan austrijskim utjecajima, kojima se, jer je radio tajno, nije znao, niti mogao sam oduprijeti. Medutim Gajevu visoku hrvatsku nacionalnu svijest potvrduje tiskanje dobro poznatih budnica Još hrvatska ni propala/ dok mi živimo (...), Nek se hrusti šaka mala i druge, i koje su do te mjere uzrujavala Madare da su kod beckog Dvora tražili njihovu zabranu. Isticemo i Gajev Opci poziv na osnivanje središnjih hrvatskih nacionalnih preporodnih institucija: politickih, privrednih i kulturnih (1836.), što je uspijevalo, i kasnije bilo nastavljeno (1860.-1873.), zahvaljujuci donacijama visokog plemstva i svecenstva, potom i gradanstva, i koje institucije postoje i danas. Medutim zbogdaljnjih i opasnih tajnih politickih poslova (Bec, Beograd i Rusija), te izravnog sukoba s banom Jelacicem (ali i drugima), te uskoro i prodajom svojih novina Beckom ministarstvu unutarnjih poslova (1850.) kojeod tada pa sve do danas postaju službene Narodne novine, Gaj postaje sve više osamljen. Istina, nastojao se približiti politici kancelara Ivana Mažuranica i bana Josipa Šokcevica (1860.), odnosno njihovu okretanju prema Becu (ne Pešti) ali ipak nije postizavao trajnije uspjehe, tim više što su obojica izgubila izbore (1865.), pa je na vlast došla Unionisticka stranka, koja je nakon uvodenja Dualizma (1867.) utanacila Hrvatskou9arsku na90dbu {;1868J s cime se niti Gqj n~e slagao. Medutim utiieku snažne politicke borbe oko njene revizije, Gaj posve zaboravljen umire u Zagrebu (1872.), ipak, ostavljajuci iza sebe i neosporne zasluge.

Ljudevit Gaj; 19.st.; Hrvatska

nije evidentirano