hrvatski

ZAGRIJAVANJE U KONDICIJSKOM TRENINGU DJECE I MLADIH

Koliko je zagrijavanje u sportu bitno, posvjedočit će svaki trener, sportaš pa čak i rekreativac. Dovoljno je krenuti od činjenice da svaki nagao početak sportske aktivnosti, pogotovo one intenzivne, u mnogo slučajeva rezultira pojavom ozljeda mišićnovezivnog tkiva i tako udaljava sportaša sa sportskih terena za određeno vrijeme ovisno o težini ozljede (Janković i Trošt, 2006). Razlog tome jest najčešće nedovoljna razina tjelesne temperature, odnosno temperature mišićnog i vezivnog tkiva, zbog čega je smanjena elastičnost mišića, ligamenata i tetiva te pokretljivost zglobova koji su onda podložniji ozljedama pri djelovanju prevelike sile. Ako se pak ozljeda dogodi u ranijim fazama procesa sportske pripreme, primjerice adolescenata ili djece, ona može postati i dovoljan razlog za prestanak bavljenja sportom uopće (Jukić i sur., 2006). No osim povećanja temperature mišića i tijela, zagrijavanje ima i druge jednako bitne, fiziološke i psihološke, učinke koji pogoduju ostvarenju ciljeva treninga. Zagrijavanjem se (Bishop, 2003): ubrzavaju metabolički procesi, poboljšava učinkovitost živčanog sustava, povećava brzina mišićne kontrakcije, dugoročno se smanjuje rizik od pojave ozljeda mišića, ligamenata i tetiva (prevencija ozljeda), smanjuje se opterećenje koje podnose zglobovi, smanjuje se deficit kisika koji se javlja na početku aktivnosti, povećava se motivacija. Pri tome pod zagrijavanjem mislimo na aktivno zagrijavanje, odnosno ono koje se sastoji od izvođenja različitih vježbi i koje se najčešće u sportu i koristi. Pored aktivnog, zagrijavanje može biti i pasivno. Njime se povećava temperatura tijela tako da koristimo različita egzogena sredstva, kao što su: vruće kupke, sauna, dijatermija i vrući oblozi. Ono se u treningu koristi kako bismo održali postignutu temperaturu (aktivnim zagrijavanjem) i nakon duže pauze/vremena oporavka te tijekom hladnog vremena (Bishop, 2003). Njegovu ulogu nećemo razmatrati u ovom radu. Da bi se učinci zagrijavanja očitovali, neophodno je osigurati adekvatno trajanje zagrijavanja (ekstenzitet) i optimalan intenzitet te uzeti u obzir utjecaj vanjskih faktora, razinu treniranosti pojedinog sportaša, izbor sadržaja, motiviranost sportaša i, naravno, njegovu dob. Na samom početku bavljenja sportom, u fazi inicijacije (od 6. do 10. godine), kada se osobit naglasak stavlja na višestranu usmjerenost treninga (gotovo svaki trening je ujedno i kondicijski) i na njegov ekstenzitet naspram intenzitetu, zagrijavanje ima specifičnu ulogu u odnosu na kasnije faze (Bompa, 2000). Osim što traje kraće, osnovna mu je uloga postupno pripremiti organizam djeteta na opterećenja koja slijede, usmjeriti mu pažnju na glavni dio treninga te ga motivirati za daljnji rad. Ipak, treba biti izuzetno oprezan u procjeni dječjih fizioloških reakcija, a pogotovo temperature tijela. Naime, regulacija tjelesne topline u djece drugačija je nego u odraslih ; djeca se manje znoje i potrebna je viša unutrašnja tjelesna temperatura da bi se pokrenuo mehanizam znojenja (Bahtijarević i Barčot, 2006). Stoga ne treba podcijeniti njihovu razinu zagrijanosti te ih zagrijavanjem dovesti do iscrpljenja. I, naravno, upoznavanje strukture treninga sa zagrijavanjem na samom početku te načinom zagrijavanja samo po sebi predstavlja vrlo korisno znanje za djecu te dobi koje će nastaviti primjenjivati i kasnije, bilo kao rekreativci ili budući sportaši. U fazi oblikovanja sportaša (od 11. do 14. godine) i još više specijalizacije (od 15. do 18. godine) primjenjuju se sve veća opterećenja i time zagrijavanje poprima još veću važnost kao neizostavni dio treninga i sportske pripreme. Mladi sportaši se počinju sustavno natjecati u izabranome sportu te na račun dijela višestrano-bazične kondicijske pripreme, koja je i dalje dominantna, dolazi specifično-situacijska (u fazi oblikovanja 70:30, a u fazi specijalizacije 50:50) (Milanović, L. i sur., 2003). Zbog ubrzanog se rasta i razvoja narušavaju neke koordinacijske sposobnosti i usvojena motorička znanja. Ako se, pak, vježbe izvode većim intenzitetom, vjerojatnost pogreške, odnosno rizik od ozljede se povećava. Početak prilagodbe na anaerobni glikolitički trening i razvoj glikolitičkih kapaciteta, uvođenje zahtjevnijih pliometrijskih sadržaja te razvoj jakosti i snage jasno upućuju na neophodnu pripremu organizma djeteta, koja će biti u funkciji razvoja pojedine sposobnosti i prevencije ozljeda. Stoga, kako strukturirati zagrijavanje upravo s obzirom na dob i usmjerenost kondicijskog treninga, predstavlja glavni predmet ovoga rada. Istezanju uvijek mora prethoditi neka vrsta općeg zagrijavanja kako ne bi došlo do pojave ozljeda tijekom istezanja “ hladnih” mišića. Što se metoda istezanja tiče, preporučljivo je koristiti dinamičnu metodu. PNF (proprioceptivna neuromuskularna facilitacija) tehnike istezanja također je preporučljivo koristiti u tom dijelu zagrijavanja iz više razloga. Njihova pravilna primjena rezultira najvećim povećanjem u opsegu pokreta, ne smanjuje živčano-mišićnu aktivnost (za razliku od statičnog/pasivnog) te istodobno aktivira propricepcijske mehanizme (Ferber i sur., 2002).

prevencija ozljeda; istezanje; aerobne vježbe

nije evidentirano