hrvatski

Vjeroučitelj i vrednote hrvatskoga društva

Autor u ovom članku istražuje kako izgleda zadaća integriranja vjere u suvremeno hrvatsko društvo, gledana s pozicija vjeroučitelja u školi. Da bi se približio poželjnom odgovoru, autor u prvom dijelu članka najprije iznosi klasične nesporazume između Crkve i demokratskoga društva, odnosno Crkve i liberalnih vrijednosti na kojima to društvo i funkcionira. Ukazavši na rješenje problema s Drugim vatikanskim saborom, autor zatim analizira stvarne i formalne vrednote hrvatskoga društva, da bi u trećem dijelu s tim vrednotama konfrontirao osobu i poslanje vjeroučitelja u školi. Zaključak koji se upravo na temelju takvog metodološkog postupna nametnuo u ovom članku ukazuje ne samo na to da je do sada rečena integracija vjere u hrvatsku društvenu kulturu izostala, nego da se na njoj ozbiljnije još uvijek niti ne radi. Razlozi tome su: nedovoljno razvijena demokratska svijest i demokratska praksa u društvu općenito ; previše klerikalizirana Crkva, zbog čega crkvene udruge, kao integralni dio civilnoga društva nisu društveno djelotvorne ; natprosječna zastupljenost autoritarne svijesti među studentima teologije i katehetike, a to onda znači i vjeroučitelja ; izostanak konkretne, svjedočke župne potpore u vjeroučiteljevu odgoju za socijalnu kompetentnost vjeroučenika što je opet dijelom posljedica nedostatka interesa kleričkoga sloja Crkve u Hrvatskoj za ovu problematiku. Prema tome, „ kognitivni stres“ , o kojem je riječ u uvodnom dijelu, kronična je bolest u nas, ne samo kod vjeroučenika, nego i kod vjeroučitelja.

vrednota; demokracija; liberalizam; ljudska prava vjeroučitelj; svjedočenje; župna zajednica

nije evidentirano