hrvatski

Izgradnja institucionalne infrastrukture hrvatskog gospodarstva kao preduvjet modernog ekonomskog razvoja

Disertacija se bavi problematikom optimalizacije institucionalne infrasturkture Republike Hrvatske, budući da ona predstavlja preduvjet modrnog ekonomskog razvoja. Do danas je identificiran širok spektar ekonomskih ali i drugih društveno političkih čimbenika koji se smatraju preduvjetima gospodarskog razvoja, a najčešće obuhvaćaju, uz čisto ekonomska pitanja i povijest, kulturu, vladinu politiku u širem smislu, razinu razvijenosti institucija u pojedinoj zemlji, te klimatske i geografske osobitosti pojedinih područja.[1] U prilog važnosti koja se institucijama kao jednom od relevantnih čimbenika gospodarskog rasta pridaje u ekonomskoj teoriji, uz Nobelovu nagradu dodijeljenu pioniru institucionalne ekonomije D.C. Northu govore i brojna djela[2], dok praktičnu potvrdu ove tvrdnje pronalazimo proučavajući bitne komponente europskih razvojnih modela, osobito Nordijskog, Anglosaksonskog. Osnovna hipoteza je da za male evropske ekonomije, pa stoga i Hrvatsku, ne postoji alternativa modernom ekonomskom rastu i razvoju. To je moguće samo ukoliko su njihove privrede izrazito konkurentne na globalnoj razini. Preduvjet postizanja zadovoljavajuće razine konkurentnosti je izgradnja adekvatne institucionalne infrastrukture bez koje je nemoguće izgraditi i održivo razvijati suvremenu državu i gospodarstvo. Polazna pretpostavka je da se male otvorene ekonomije na svom razvojnom putu suočavaju sa specifičnim polaznim osnovama i izazovima od kojih su neki njima zajednički dok ostali variraju od zemlje do zemlje. Budući da se radi o relativno malim zemljama (do 10 000 000 stanovnika) zajedničko im je, nasuprot velikim razvijenim ekonomijama (USA, Njemačka, Japan), relativno skromni domaći izvori sirovina i malo domaće tržište iz čega redovito proizlazi i veći stupanj zavisnosti o međunarodnoj razmjeni. Također, za zadovoljavanje vlastitih potreba za visokoobrazovanim i stručnim menadžerskim i poduzetničkim kao i znanstveno-istraživačkim kadrovima na raspolaganju im je relativno mala zaliha ljudskog kapitala, a domaća financijska tehnokultura i tržišta kapitala često su plitka i nerazvijena. Povijesna iskustva ukazuju na činjenicu da je moderan ekonomski rast kako ga je opisao Simon Kuznets moguć i ostvariv kako u velikim (npr. SAD, Japan, Kina) tako i u malim zemljama i ekonomijama (npr. Švedska, Slovenija), a bio bi poželjan i u Hrvatskoj. Tim se pojmom u suvremenoj ekonomskoj znanosti označava stabilan rast gospodarstva koji se manifestira kroz visoke stope rasta (barem 7% na godišnjoj razini, uz udvostručavanje početnih vrijednosti svakih deset godina) popraćene sektorskim i institucionalnim restrukturiranjem u odgovarajućem poslovnom i općem društvenom i političkom okruženju tako da je krajnji rezultat tog procesa konvergencija rastućeg gospodarstva onom razvijenih zemalja. Osnovni problem je u nepostojanju određene recepture mjera ekonomske politike kojima bi se uvijek i nužno generirao takav oblik gospodarskog rasta, iako postoje spoznaje o tome koji mu uvjeti pogoduju, a koji su mu prepreka. Korisna saznanja moguće je dobiti proučavajući zajedničke osobine gospodarstava, kako onih uspješnih, tako i onih koja nisu uspjela postići moderan ekonomski rast i konkurentnost na međunarodnoj razini. S obzirom na navedeno, počevši od nedovoljne razvijenosti hrvatske institucionalne infrastrukture, važan temelj cjelokupne analize činit će iskustva, odnosno najbolje prakse i elementi koji mogu biti uspješni u izgradnji i djelovanju institucija u Hrvatskoj s naglaskom na njihov doprinos povećanju konkurentnosti Hrvatske. Dokaz važnosti reforme institucija je činjenica da se u Europi velika pažnja pridaje upravo tome budući da azijske zemlje i SAD pokazuju povoljnije razvojne rezultate. Nordijski i Anglosaksonski model gospodarskog razvoja su efikasni, ali samo Nordijski model nudi efikasnost i pravičnost. Kritični modeli su Kontinentalni i Mediteranski koji trenutno zajedno čine oko dvije trećine BDP-a cjelokupne EU 25 zone, odnosno čak 90% BDP-a starih država članica. Oni se smatraju na duži rok neefikasnima i neodrživima, te se moraju reformirati i to najvjerojatnije na način da usvoje značajke dvaju efikasnih modela. Nordijski model, koji se ocjenjuje najuspješnijim, predstavlja zapravo ekonomski i socijalni razvoj kojim se stvara društvo koje je socijalno osjetljivo, ali istovremeno izuzetno konkurentno (sve nordijske zemlje nalaze se u samom svjetskom vrhu), fleksibilno, efikasno i politički odgovorno. Gledano na taj način niti moderan gospodarski rast niti konkurentnost nisu izravno povezani niti s veličinom države, niti dominantno s veličinom javnog sektora, nego znatno prije sposobnošću javnog sektora da bude efikasan. Ključno pitanje na koje teži odgovoriti ovaj rad je: Kako je u takvim okolnostima našoj zemlji moguće ostvariti optimalnu razinu gospodarskog rasta (tzv. moderan gospodarski rast) i općedruštvenog razvoja koji također mora zadovoljavati i uvjete održivosti? Istražuje se i analizira važnost i uloga institucija u tome, sadašnje stanje, što i kako mijenjati, te što se želi stvoriti umjesto postojećega da bi postali konkurentni jer jedino je to odgovarajući način izlaska na međunarodnu gospodarsku scenu sa aktivnom ulogom u današnjoj globalnoj podjeli rada ; početi proizvoditi ili sudjelovati u proizvodnji proizvoda i usluga sa što višim udjelom dodane vrijednosti i u tome biti konkurentni. Do odgovora na to pitanje nastoji se doći analizirajući recentne teorijske spoznaje institucionalne ekonomije, kao i uspješne primjere zemalja slične veličine i polaznih pretpostavki (Švedske, Irske i Finske), vodeći pri tome računa o hrvatskim posebnostima i svim njihovim relevantnim pozitivnim i negativnim implikacijama, kako bi se stvorio i ostvario ne model hrvatskog gospodarskog čuda, nego optimalna razina održivog gospodarskog razvoja kojom bi se omogućio gospodarski rast i većini stanovnika osigurao zadovoljavajući životni standard.

institucije; institucionalna ekonomija; ekonomski rast; ekonomski razvoj

nije evidentirano