hrvatski

Na razmeđu arhitekture i skulpture. Spomenik suncu i Morske orgulje

Autorica donosi kritički osvrt na novonastalu situaciju na Istarskoj obali, na zapadnom djelu povijesne jezgre Zadra. Na ovom djelu obale, arhitekt Nikola Bašić u postojeću je strukturu rive ugradio dva nova elementa: Morske orgulje i Spomenik suncu koji mijenjaju poznatu vizuru zadarskog poluotoka uvodeći visokotehnološki implant zvukovno-svjetlosne instalacije. Same Morske orgulje osim zvukom definirane su i oblikom stepenastih, skulpturalnih platformi koje se spuštaju do mora i koje su namijenjene za sjedenje i promatranje mora uz zvuk koji proizvode tonski ugođene cijevi smještene ispod tih platformi. Uz Orgulje podignut je i Spomenik suncu, koji se sastoji od solarnih ploča raspoređenih u obliku kruga ugrađenog u kamenu rivu. Ploče danju akumuliraju sunčevu energiju koju noću isijavaju prema nebu kroz različite svjetlosne efekte inducirane kompjutorskom animacijom. Rad problematizira ideju uklapanja novog u staro, kao i problem uspostave osjetljive ravnoteže između tradicijske strukture i novih intervencija koji u postojeće stanje uvode ideje iz sfere novih tehnologija, time bitno mijenjajući ambijent (zvukovno i vizualno). Na određeni način ideja i realizacija arhitekte Bašića spada u kategoriju novog „ zabavnog parka“ u kojemu će stare vrijednosti peripatetičke šetnje rivom biti odmijenjene spektaklom novih tehnologija. Pitanje originala u skulpturi i ovdje se nameće kroz sveprisutnu spoznaju da je umjetnik danas uvijek inspiriran nečim već postojećim ili viđenim, bilo da se radi o već izgrađenim građevinama ili objektima, skulpturama, slikama, formama iz prirode, materijalima, geometrijskim oblicima, samoj geometriji kao alatu rada ili blagodatima novih tehnologija. Kako je autor arhitekt koji je inicijalno imao ideju i koncepciju, ostaje otvoreno pitanje koliko koautora, različitih stručnjaka i suradnika participira u samom projektu. S druge pak strane u javnosti se uz projekt uvijek vezuje ime jednog autora, u ovom slučaju arhitekta Nikole Bašića. Kako se arhitektura sve više isprepleće sa skulpturom tako granica sve više blijedi pa se dolazi do situacije da je arhitektura tek skulptorski oblikovan plašt koji uokviruje neki prostor. U samom dizajniranju unutarnjeg ili u ovom slučaju javnog, urbanog prostora iz fokusa se gubi funkcionalnost i čovjek kao krajnji korisnik koji često takve prostore koristi s teškoćom. Ovdje dolazi do izražaja još jedno pitanje suvremene arhitekture, želja za privlačenjem pozornosti i nemar prema postojećim zadatostima, bilo u arhitektonskom, povijesnom ili urbanističkom smislu kao i pitanje originalnosti same ideje i koncepcije

Arhitektura ; skulptura ; Nikola Bašić ; Zadar

nije evidentirano