hrvatski

Uz spintriju iz Salone u splitskom Arheološkom muzeju

Spintrija je posebna pseudonovčana skupina među teserama izrađivanima od bronce, mjedi, bakra, olova, kosti, stakla ili keramike, stoga predmet interesa uglavnom numizmatičara. Spintrije na aversu imaju erotsku scenu između dvoje ili dvojce aktera, a na reversu, u lovorovom vijencu s točkastom bordurom jedan rimski broj, od I do XVI, kojemu ponekad prethodi slovo A ; iznimke su rijetke i spintrije kojima je revers drugačiji, primjerice s brojem većim od XVI po svoj prilici nisu autentične. Spintrije su, dakle, erotske tesere, ime su im nadjenuli renesansni antikvari koji su poznavali kako rečene predmete tako i pisane izvore u kojima se spominju spintrije, odnosno Svetonijevo i Tacitovo djelo, Dvanaest rimskih careva i Anali. I Svetonije (Dvanaest rimskih careva, Tiberije, 43) i Tacit (Anali, VI. 1), međutim, rječju spintriae označavaju ljude. Rečeni su antikvari moguće vidjeli u prikazanim osobama u različitim seksualnim pozama careve miljenike iz Svetonijeva i Tacitova navoda. Champlin proučavanjem etimologije riječi spintria i vještačenjem izvora drži spintrije izvođačima grupnog seksa što je podrazumijevao sudjelovanje tri do četiri muškarca i žene, a ne kako se mislilo muških prostitutki. Prema tome na spintrijama nisu bile prikazane spintrije. Na spintrijama su prikazane kopulacija ili felacija između dvije osobe, muške i ženske ili, rjeđe, dva muškarca. Na Tiberijevoj se, navodnoj, zabrani uporabe novca i prstenja s carskim likovima u latrinama i bordelima (SVETONIJE, Dvanaest rimskih careva, Tiberije, 58) dobrim dijelom temelji hipoteza o namjeni spintrija kao platežnom sredstvu u bordelima. Najgorljiviji zastupnici te hipoteze su Simonetta i Riva koji ih na temelju oskudnih izvora, čak i šutnje izvora, Svetonija i Marcijala, te usporedbe s pompejanskim freskama datiraju u Vespazijanovo i Domicijanovo doba. Ako lasciva nomismata koje spominje Marcijal (Epigrami, 8.78) nisu spintrije onda nisu ni oslonac za dataciju spintrija, a otvorena su pitanja kako su se spintrije nekoć zvale, kada su se proizvodile i čemu su služile. Ne zna se kako su se zvale, a uglavnom su se zadržale dvije temeljne hipoteze o njihovoj namjeni platežnog sredstva - žetona za lupanarije, odnosno žetona za igru. Ako su ti žetoni promjera 20-23 mm doista bili platežno sredstvo u bordelima onda su brojevi na reversu mogli označavati vrijednost u asima od jednog do šesnaest asa koji su u jednom razdoblju činili jedan denar, a što se možda može i iščitati iz slova A što prethodi nekim brojevima ; ovo uz napomenu da je cijena usluge bila između 2-10 asa. Brojevi su na reversu nasumični, odnosno ne vezuju se isti brojevi uz iste scene ; osim kad je riječ o sceni koju prate oznake na reversu AII, AIIII i AVIII, te sceni felacije koju gotovo redovito, pa tako i onu iz Narone (sl. 5 i 6), prati broj VIII. Ukoliko se spintrijama plaćalo u bordelu trebale su se prije i poslije (osim ako ih nisu probušili i nosili za uspomenu kao spintriju iz Majsana ; sl. 3 i 4) mijenjati za novac. Obzirom na utvrđenu vezu spintrija, odnosno erotskih tesera i onih s carskim likovima odriče im se namjena platežnog sredstva u bordelima, i drugdje, pozornost se prebacuje na revers, odnosno broj i drži ih se žetonima za igru. Dosada su bile više ili manje poznate dvije spintrije iz Hrvatske, ona iz Majsana (otočić u Pelješkom kanalu ; sl. 3 i 4) i ona iz Narone (Vid ; sl. 5 i 6), obje brončane. Za razliku od te dvije, a čini se i od svih drugih, salonitanska spintrija je keramička, nije dakle službeno proizvedena u istoj, rimskoj, kovnici s drugima. Unikatna je, dakle, kao i modenska spintrija koja se, napravljena lijevanjem bakra i pozlaćena može pripisati radu jednog zlatara. To potvrđuje postojanje antičkih reprodukcija takvih predmeta. Nalaz modenske spintrije u grobu zajedno s četiri novca iz julijevsko-klaudijevskog doba je prva arheološka potvrda kronologije spintrija temeljene do sada na identitetu carskih likova na teserama s brojem na reversu i na stilu prikaza. Nalaz koštane kocke, staklene kuglice i nekoliko staklenih oblutaka moguće upućuju na namjenu spintrije i novca s portretima carske obitelji od Augusta do Klaudija – žetona za igru sličnu ili verziju popularne rimske igre Duodecim scripta. Vlasnik, naime, nije mogao nabaviti originalnu, kovanu spintriju pa je nabavio lijevanu, a moguće je u nedostatku originalnih tesera s carskim likom upotrijebio novac. Na spintriji iz Salone se, za razliku od analognih, vidi baldahin (inače prisutan na nekim drugim prikazima na erotskim teserama), tako da, pretpostavljamo, imamo spintriju koja najbolje, u svakom detalju, odražava original. Keramičku spintriju iz Salone moguće je netko privatno proizveo reproducirajući original vjerojatno rimske kovnice, a iz istih razloga zbog kojih su bile proizvođene i metalne spintrije.

spintrija; tesera; erotska scena; Salona

nije evidentirano