hrvatski

Hrvatski s naglaskom: standard i jezični varijeteti

U knjizi se raspravlja o razrješavanju odnosa između jezika i varijeteta kako je to učinjeno u lingvistici varijeteta. Osobita je pozornost posvećena pitanju kodifikaciji zahvaljujući kojoj se standardni varijetet opisuje kao kodificiran, nadregionalan s obzirom na doseg i valjanost, čija je upotreba ograničena prvenstveno na institucionalne kontekste i službene komunikacijske situacije. Teorijski se fokusira, s jedne strane, proces oblikovanja i održavanja standardnog jezika/varijeteta. S tim u vezi raspravljeni su pojedini vidovi jezične standardizacije kojom se nastoji postići minimalno variranje forme uz maksimalno variranje funkcija, odnos između jezičnog planiranja, jezične standardizacije i jezične politike, utjecajnost stavova na prihvaćanje standarda i njegove funkcije u modernom društvu. Raspravljano je i o konceptu jezične kulture razrađenom u Praškoj školi, vrlo utjecajnom u hrvatskoj standardologiji te o purizmu. S druge je pak strane, u vezi s klasificiranjem jezika, težište problema premješteno na značenje koje standardni varijetet ima u oblikovanju svijesti o tome što jest jedan jezik i kako razlikovati « dijalekt» od « jezika» . Razmatranje mjesta standardnog varijeteta u « arhitekturi jednog jezika» neizbježno zahtijeva sagledavanje odnosa između standardnog i drugih varijeteta iz perspektive njihove funkcionalne distribucije. Uvrštavanje standarda u « panoramu» jezičnih varijeteta za pojedine je potpuno neprihvatljivo, a drugi pak argumentima lingvističke relativnosti dokazuju da su svi varijeteti potpuno prikladni za potrebe svojih govornika» : društvena narav povlaštenosti standarda i inferiornosti nestandarda uvjetovana je povlaštenosti odnosno inferiornost onih koji se standardom odnosno nestandardom služe. Takvom se argumentacijom zanemaruje različita funkcionalna distribucija standardnih i nestandardnih varijeteta. Varijeteti jesu « potpuno prikladni za potrebe svojih govornika» , ali nije svaki varijetet prikladan za svaku komunikacijsku potrebu svojih govornika. Jedan se vid odnosa između standardnog i nestandardnih varijeteta ogleda u komunikacijskoj kompetenciji govornika koja mu omogućava da se izabere i prepozna jezični varijetet prikladan komunikacijskoj situaciji. Na primjeru hrvatske jezične situacije propitani su učinci normativno-teorijskog pristupa, funkcionalnog razlikovanja « jezika» i « dijalekta» te posljedice jezične standardizacije. Odgovor na pitanje zašto je štokavski postao « jezik» , a ne kajkavski ili čakavski, zašto se književnost na štokavskome ne naziva dijalektalnom (čak ni ona pisana štokavskim dijalektima), a ona na kajkavskome i čakavskome tako imenuje, dobiva se rasvjetljavanjem odnosa između štokavskog narječja i standardnog jezika. U završnim poglavljima ove knjige podrobnije je raspravljeno o kodifikaciji, nerijetko označenoj najprikladnijim obilježjem standardnojezičnosti, te je tako iscrpno elaboriran problem koji je postavljen na početku ove knjige. Standardizacija, a njezina je jezgra kodifikacija, otpočinje tamo gdje postoje jezične varijacije. Svijest o inačicama neizbježno je praćena vrednovanjem, tamo gdje se natječe više njih bit će izabrana i promovirana jedna inačica kao pravilna. Otpor koji jezične varijacije pružaju kodifikaciji te krhkost « neutralnosti» standarda uočava se na primjeru kodifikacije hrvatske prozodijske norme. U raspravi o preskriptivnoj prozodiji nužno se nametnuo, s jedne strane, niz problemskih žarišta koja se tiču društvene naravi standardizacije, osobito napetosti između postojeće kodifikacije i « realnih normi» koje žele zadobiti status standardnosti te, s druge strane, specifično za hrvatsku jezičnu situaciju, pojavljuju se, među ostalim, iznova pitanja o prestižnosti standardnog jezika i njegovoj autonomnosti spram štokavske osnovice.

hrvatski jezik; varijetet; jezična standardizacija

2. izdanje