hrvatski

Blaženi Augustin Kažotić i povijesni identitet Zagrebačke (nad)biskupije

Dominikanac bl. Augustin Kažotić (Trogir, oko 1260. – Lucera, 3. VIII. 1323.) na zagrebačku biskupsku stolicu stupio je 1303. godine. Već je tada iza sebe imao značajnu propovjedničku i diplomatsku karijeru, započetu školvanjem na pariškom Sveučilištu i potvrđenu vezama s visokim crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima svoga vremena. Upravo će mu zbog sukoba s kraljem Karlom Robertom (1301. – 1342.) 1318. godine biti onemogućeno da se iz poslanstva u Avignonu vrati u Zagreb, te će konačno 1322. godine biti imenovan biskupom južnotalijanskoga grada Lucere gdje umire slijedeće godine. Već nekoliko godina potom javljaju se prve inicijative za Kažotićevu beatifikaciju a tijekom narednih će stoljeća njegovi najustrajniji zagovornici, uz sam grad Luceru, biti pripadnici dominikanskoga reda. Konačno ga je blaženim proglasio papa Klement XI. (1700. – 1721.), 4. IV. 1702. godine. U okviru zagrebačke biskupije čašćenje bl. Augustina Kažotića, moguće je pratiti kroz više povijesnih faza već od XIV. stoljeća, no posebno se zanimljivom čini njegova uloga u isticanju vlastitoga identiteta Zagrebačke crkve, najintenzivnije očitovana sredinom XVIII. stoljeća. Spomenuti je fenomen (kao i intenziviranje čašćenja osnivača biskupije, kralja sv. Ladislava) u skladu s poslijetridentskom tendencijom &raquo ; povratka na izvore&laquo ; , unutar koje se, kao dodatna osobitost, javlja i poveznica sa t.zv. &raquo ; Zagrebačkim obredom&laquo ; - liturgijskom zasebnošću zagrebačke biskupije (čija se reforma pripisuje upravo bl. Augustinu). Po ukinuću te zasebnosti, krajem XVIII. stoljeća (1788. odnosno 1794. godine), uslijedila je svojevrsna stagnacija spomenutoga kulta, koji se ponovno oživljuje tijekom XX. stoljeća, sada sa snažnijim naglaskom na cjelokupnoj blaženikovoj djelatnosti i povezivanju triju njenih ishodišta – Trogira, Zagreba i Lucere.

Augustin Kažotić; Zagrebačka biskupija; naručiteljstvo; XVII. i XVIII. stoljeće

nije evidentirano