hrvatski

Hrastovina u tradicijskom graditeljstvu i kulturi Slavonije

Rad nastoji istaknuti najvažnije primjere upotrebe hrasta lužnjaka u tradicijskom graditeljstvu Slavonije i Baranje. Pokazuje se da je hrastovina bila najvažniji građevni materijal i jedan od najznačajnijih čimbenika u razvoju različitih graditeljskih oblika u pučkoj arhitekturi Slavonije. Najpotpunije ostvarenje drvene kuće na tlu Slavonije predstavljaju jednokatne brvnare u okolici Novske, izrađene od hrastovih planki, a pokrivene cijepanim hrastovim daščicama. Dokumentirane u povijesnim izvorima prije gotovo 300 godina, razvijale su postupno svoje konstruktivne elemente i građevne oblike u tijesnoj povezanosti s hrastovom građom od koje su izrađene. U starijem periodu (približno do polovice 19. stoljeća) to su zgrade od masivnih hrastovih komada grublje izrađenih cijepanjem i tesanjem, spajane tesarskim vezovima kojima strše krajevi. Kasnije, kada je kvalitetne hrastove građe sve manje, planke se izrađuju piljenjem, postaju finije obrađene i tanje. Javljaju se precizniji tesarski vezovi s uredno obrađenim i otesanim krajevima planki, te novim konstruktivnim rješenjima koja omogućuju gradnju prostorno razvijenih zgrada i od kraćih komada. U drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća za podizanje novih kuća uvelike se koristi stara građa koja se smatra vrijednom imovinom i predmet je nasljeđivanja. Istočna Slavonija, koja se obično smatra tipičnim područjem zidane tradicijske arhitekture, zapravo je svoj karakterističan graditeljski izraz razvila u gradnji drvenih kuća čiju osnovu čini hrastova građa. Riječ je o zgradama skeletne konstrukcije koja se ispunjavala drvenim, a kasnije i nekim drugim materijalom i žbukala blatom. Hrastovina je i ovdje omogućila gradnju vrlo kvalitetnih i bogato dekoriranih stambenih i gospodarskih zgrada. Rad upozorava na činjenicu da su i slavonskim gradovima, osobito u ranijim stoljećima, dominirale drvene zgrade, većinom od hrastovine, građene s jakim osloncem na lokalnu seosku arhitekturu. Svojom čvrstoćom i trajnošću hrastovina je poslužila kao vrlo pogodna građa i za vjerske zgrade. To je došlo do posebnog izražaja koncem 17. i u prvoj polovici 18. stoljeća nakon oslobođenja Slavonije od stopedesetgodišnje turske vlasti. Srušene srednjovjekovne crkve nastojalo se zamijeniti drvenima. Građene su ponajviše od hrastovine kao brvnare ili kanatne (skeletne konstrukcije), jednakim načinom kao i seljačke zgrade. U stabilnijim prilikama od sredine 18. stoljeća, drvene se crkve zamjenjuju zidanima, tako da se do danas sačuvalo samo dvije crkve od hrastove građe u Slavoniji. Različiti oblici male sakralne arhitekture kao što su križevi, raspela, poklonci, kalvarije itd. pokazali su se značajnim graditeljskim oblicima u hrastovini, a još je važnija bila njihova uloga u pučkoj pobožnosti ove regije, jer su nastajali na temelju osobnih i konkretnih pobuda pojedinaca ili pojedinih obitelji. Sitniji oblici sakralne arhitekture predstavljali su, a ponegdje još uvijek predstavljaju prostorne dominante slavonskih sela, važne u rurističkom i kulturološkom smislu. Rad završava zaključnom prosudbom da važnost hrasta i hrastovine za Slavoniju daleko nadilazi okvire tradicijskog graditeljstva, što je bio razlog da je hrast postao jednim od najvažnijih simbola ovog dijela Hrvatske.

hrastovina, tradicijsko graditeljstvom, Slavonija, Baranja

nije evidentirano