hrvatski

Životinjske figure u talijanskoj književnosti srednjega vijeka

Prisutnost neljudskih životinja u tekstovima talijanskog 13. i 14. stoljeća istražena je prvenstveno s obzirom na njihovu ulogu u proizvodnji ljudskosti. Dočim se u filozofskoj i teološkoj tradiciji neljudske životinje razumijeva kao bića koja se od čovjeka razlikuju po svome pomanjkanju racionalnosti, a time i slobodne volje i moralnosti – kakvo je stajalište prepoznatljivo dandanas kada ih se poistovjećuje s nagonskom i nepromjenjivom prirodom – kršćansko je srednjovjekovlje kao jedan od svojih najkarakterističnijih proizvoda iznjedrilo bestijarije, žanr namijenjen moralnoj i doktrinarnoj poduci ljudi preko životinjskih prilika odnosno primjera. U iščitavanju bestijarijske baštine, u rasponu od jedne od latinskih verzija "Fiziologa" (versio BIs) do srednjovjekovnih francuskih obrada (u tekstovima Philippea de Thaüna, Pierrea de Beauvaisa, Guillaumea le Clerca i Gervaisea) te talijanskih ("Toskanski bestijarij", "Moralizirani bestijarij" i knjiga III. djela "L’ Acerba" – "Oporina" – Cecca iz Ascolija), uočeno je da tamošnja didaktična alegorija ipak perpetuira istu vrstu razlikovanja čovjeka od ostalih životinja. Sljedeća su svojstva prepoznata kao odrednice bestijarija: njihov pristup neljudskim životinjama ne kao pojedinačnim pripadnicima iste vrste, nego kao jedinstvenom vrstovnom biću, uz posljedičnu podjelu teksta prema taksonomijskim kriterijima ; dvodijelni naturalističko-alegorijski ustroj pojedinih vrstovnih odjeljaka, koji se podudara s podjelom na životinjsko i ljudsko ; naposljetku, naturalistička motiviranost alegorije, u skladu sa srednjovjekovnim shvaćanjem pojavnoga svijeta kao alegorijske Božje knjige, a nasuprot gdjegdje u kritici prisutnoj tendenciji da se srednjovjekovnoj zoosimbolici pripiše posve arbitraran karakter. Iste osobitosti u pristupu neljudskim životinjama zapažene su također u primjeni bestijarijskoga modela na udvorno-ljubavnu materiju (u "Ljubavnom bestijariju" Richarta de Fornivala, u poeziji Chiara Davanzatija, u "Ljubavnom moru" i u drugim talijanskim pjesničkim tekstovima), koja se prije 14. stoljeća radije utječe egzotičnim i fantastičnim vrstama, zadržavajući osobine koje su im pripisane u bestijarijima. U književnosti 14. stoljeća potvrđuje se međutim tendencija prethodno uočena u talijanskim bestijarijima, kasnijega nastanka u odnosu na francusku tradiciju, da češće posežu za europskim vrstama, pa i domaćim životinjama. Usporedo s tom vrstovnom normalizacijom, u talijanskim bestijarijima uvodi se i alegorijski prijenos u moralnom, društvenom, pa i ekonomskom i političkom ključu, nauštrb teološke, mistične i doktrinarne pouke, kakva je naprotiv prevladavala kod latinskih i francuskih prethodnika. U srednjovjekovnim basnama, nastalim prema antičkim žanrovskim uzorima, zamjećuje se prvi stupanj individualizacije neljudskih životinjskih figura, budući da se pripovijest bavi prošlim događajima i likovima koji su još uvijek određeni svojom vrstovnom pripadnošću, i utoliko su tipični, ali usprkos tome djeluju kao pojedinci u pripovjednoj kontingenciji. Dočim u bestijarijima životinjska prilika i pouka namijenjena ljudima stoje u odnosu općeg prema općem, u basnama se odnose kao pojedinačno prema općem, pri čemu je pojedinačno općevaljano zahvaljujući svojoj tipičnosti. Do prave individualizacije neljudskih likova dolazi u životinjskoj epopeji, istraženoj na talijanskim predstavnicima toga žanra, "Rainaldu i Lesengrinu" te "Besjedi mačka vukonje". Da je samo pripovjedna kontingencija u stanju podariti neljudskim životinjama individualnu subjektivnost, pa i tamo gdje likovi nisu antropomorfni, pokazano je na primjerima "Gospe od Vrta" i "Pripovijesti o Piramu i Tizbi". Primjeri nealegorijskog prikaza neljudskih životinja, usmjerenog štoviše na raskrinkavanje nekih fantastičnih predaja o životinjskome svijetu – ranosrednjovjekovna "Knjiga o čudovištima", "Riznica" Brunetta Latinija i "Milijun" Marca Pola – zadržavaju naprotiv bestijarijski pristup, u kojem se individualnost potire u uniformnosti kolektivnog vrstovnog bića, budući da se služe postupkom opisivanja, a ne pripovijedanja. Brojnost neljudskih životinjskih figura u srednjovjekovnim tekstovima, potvrđena popisivanjem zoonima koji se u njima pojavljuju, kao i implicitnih životinjskih prisutnosti u nekim retoričkim uporabama i topoima, svjedoči naposljetku o odnosnom ili relativnom karakteru ljudskog identiteta, proizvedenog kroz omjeravanje o ostatak faune.

neljudske životinje; srednjovjekovlje; bestijariji; basne; životinjska epopeja; lirika; retorika; alegorija; zoosimbolika

nije evidentirano