hrvatski

Jezik i pravopis: teorijsko-metodološki pristup pravopisnom normiranju

Odnos je jezičnih razina i njihovih normi prema pravopisnom planu zacrtan u tradiciji izrade hrvatskih pravopisnih knjiga još od pravopisne studije M. Kušara (Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom i etimologijskom), Dubrovnik 1889. godine). Tom se raspravom, prema vlastitu priznanju, u velike koristovao Ivan Broz u pisanju Hrvatskoga pravopisa (11892. godine), a zahvaljujući polustoljetnoj Broz– Boranićevoj pravopisnoj dominaciji, baštinjeni se pristup duboko ukorijenio u metodologiji izrade hrvatskih pravopisnih priručnika. Znakovito je da su se u dvadesetostoljetnim pokušajima da se pravopisna norma promijeni (i to onima motiviranima ponajviše društveno političkim razlozima) mijenjala samo pojedina pravopisna rješenja i/ili pravopisne koncepcije, a ne i (znatnije) metodologija izrade pravopisnih knjiga. S jedne strane cijenjena kao hrvatska i tradicijska, s druge nedostatno propitana, ta je metodologija naslijeđena i u izdanjima pravopisa S. Babića, B. Finke i M. Moguša. Ipak, polovicom 80 ih godina 20. stoljeća zamjetan metodološki pomak donosi Anić– Silićev pravopisni priručnik – u prvome redu pravopisna se norma lišava onoga nepravopisnoga. Međutim nova je koncepcija pravopisne knjige potakla i nova pitanja: pitanje stava prema tradiciji izrade pravopisnih knjiga, ali i ono dotad neprepoznato o komunikativnosti pravopisne knjige. Kao normativno područje na kojem se susreću struka (koju predstavlja pravopisac) i korisnik koji nije nužno filolog, pravopis će u budućnosti morati odgovoriti na pitanja kako uskladiti jedno i drugo, tj. kako unaprijediti pravopisni propis i razviti popularnoznanstveni diskurs u svrhu podizanja opće pravopismenosti na hrvatskome standardnom jeziku.

hrvatski standardni jezik; pravopis; normiranje

nije evidentirano