hrvatski

Istraživanje kajkavskoga narječje

Stari kajkavski tekstovi i posebno bogata leksikografija uglavnom su dvojakoga karaktera – oni pripadaju, s jedne strane, književnomu jeziku, a s druge strane, oni su i dijalektni tekstovi. Relativno rano kajkavsko narječje predmet je istraživanja vodećih slavista (V. Oblak, Nešto o megjumurskom narječju, 1896 ; F. Fancev, “ .... Der kaj-Dialekt von Virje..., 1907) a dobilo je rano i svoju, istina amatersku, monografiju (A. M. Lukjanenko: Kajkavskoe narěčie, Kiev 1905). No dalje se kajkavština nedovoljno istražuje, zapostavljena je pri izradi Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU. Na potrebu intenzivnijega istraživanja upozorava Ivšić 1935. godine, u povodu proslave objedinjenja svih dijelova hrvatskoga naroda oko jednoga književnog jezika. Nakon 1945. intenzivira se istraživanje kajkavštine, kao i drugih dvaju hrvatskih narječja (opisi pojedinih govora – "Ortsgrammatik", opisi govora područja, skupina govora i dijalekata – poredbeni opisi, leksik – rječnici), no još uvijek je ona najslabije istražena. Za hrvatski jezik još ni danas nije učinjeno ono što su francuski i njemački jezik i narod dobili u 19. st., tj. nisu istraženi punktovi (odabrani mjesni govori) u osnovnoj mreži narodnih govora (za jezični atlas), kako bi se dobili temeljni podaci za sve dijelove jezika. To je učinjeno samo za čakavsko narječje (objavljuju se fonološki opisi čakavskih punktova za Hrvatski jezični atlas). Predviđali smo da se to učini u projekta Hrvatski jezični atlas (od 1997. dalje), a za rječničko blago u okviru projekta Rječnik kajkavskih govora (A. Šojat), ali se to nije realiziralo. Sada će se u okviru projekta Istraživanja kajkavskoga narječja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje istražiti barem preostali predviđeni kajkavski punktovi za jezični atlas. Naravno, to bi što prije trebalo učiniti i sa štokavskim govorima.

hrvatski jezik; kajkavsko narječje; istraživanje

nije evidentirano