hrvatski

Molekularno oplemenjivanje pšenice-od klasične selekcije do genomskog pristupa

Početci klasičnog oplemenjivanje pšenice sežu s kraja XVIII stoljeća u Englesku. U razvijenim zemljama svijeta (Europa, Sjeverna Amerika i Australija) kao početak planiranog rada na kreiranju genetske varijabilnosti smatra se posljednje desetljeće XIX stoljeća. U zemljama u razvoju ovaj početak se dogodio na početku XX stoljeća (Indija), odnosno u njegovim 20-im i 30-im godinama (Turska, Kina, Argentina i Brazil). U dosadašnjem selekcijskom radu na pšenici primjenom pedigree i metode u smjesi ostvarene su prosječne stope genetske dobiti od 0, 5-1, 0 % na godišnjoj razini, ovisno o zemlji i promatranom razdoblju. Budući da znanstvena disciplina oplemenjivanja bilja ima integralnu i ključnu ulogu u primjeni bioloških informacija za dobrobit ljudskog roda, nove spoznaje i tehnološka dostignuća doprinose učinkovitijem izboru superiornih fenotipova i genotipova. Kako identifikacija i primjena genetske varijabilnosti predstavlja osnovu oplemenjivanja bilja temeljni zadatak novih tehnologija leži u povezivanje fenotipske varijabilnosti s onom genetskom ; identifikaciji gena uključenih u ekspresiju agronomskih svojstava i maksimiziranju genetske dobiti temeljem dobivenih informacija na molekularnoj razini. U radu su prikazane mogućnosti i ograničenja u primjeni novih tehnologija s posebnim osvrtom na markerima potpomognutu selekciju (MAS), QTL mapiranje, funkcionalne markere i asocijacijsko mapiranje.

pšenica; selekcija; DNA markeri; lokusi za kvantitativna svojstva (QTL); genomika

nije evidentirano