hrvatski

Političke stranke i religija : hrvatski slučaj

Iako je Hrvatska prema sastavu pučanstva izrazito jednokonfesionalna (katolička) zemlja, u njoj ipak nisu uspjele postati parlamentarnim strankama one stranke koje se po svojim temeljnim načelima ubrajaju u demokršćanske stranke. Iz odnosa prema religiji dviju (najvećih) političkih parlamentarnih stranaka u Republici Hrvatskoj : Hrvatske demokratske zajednice i Socijal-demokrtatske partije (SDP) vidljivo je da se njihov odnos mijenjao zavisno o društvenom i političkom kontekstu u kojemu su se one pojavljivale kao politički akteri. Promatrajući programska načela HDZ-a na kraju osamdesetih godina vidljivo je da je HDZ u svoje redove primao sve koji su prihvaćali njegov program stvaranja hrvatske države, demokratske izgradnje hrvatskoga društva, bez obzira na njihovu konfesionalnu pripadnost. U prvim se programima uopće ne spominje kršćanski nauk niti demokršćanska usmjerenost. Do toga dolazi početkom devedesetih kada se HDZ iz pokreta želio profilirati u izrazito nacionalnu narodnu (hrvatsku) stranku snažne demokršćanske orijentacije, nastojeći postati članicom Europske pučke (narodne) stranke, što mu je i uspjelo, a što nije uspjelo nekim nominalno demokršćanskim strankama kao što su HKDU, HKDS i Hrvatski demokršćani. SDP je evoluirao od stranke koja je imala potpuno negativan stav prema religiji u stranku koja ne samo da dopušta da njezini članovi mogu biti religiozni i da nečija religijska pripadnost i javno ispovijedanje vjere ni u kojem slučaju ne sprječavaju stranačko angažiranje, nego se i sasvim pozitivno određuje prema ulozi Katoličke crkve i njezinom djelovanju kroz povijest u hrvatskom narodu.

kriza, transformacija, političke stranke, HDZ, SDP, KPJ, religija, marksizam, komunizam, demokracija,

Rad je kao predavanje prezentiran na skupu "Političke stranke u doba tranzicije i globalizacije", održanom 28.06.2006., Zagreb, Hrvatska.