hrvatski

Dinamički i strukturni problemi ruralnih područja u tranzicijskim zemljama: primjer Hrvatske

Procesi restrukturiranja ruralnih područja u tranzicijskim zemljama srednje, istočne i jugoistočne Europe odvijali su se, odnosno odvijaju se, različitim intenzitetom i s prostorno diferenciranim učincima, ovisno o međuzavisnom utjecaju više čimbenika. Među njima temeljno značenje imala su tri čimbenika: prvo, razvojne specifičnosti uzrokovane razlikama u društveno-političkom sustavu do početka tranzicije (državno-plansko upravljanje u bivšim komunističkim zemljama, kombinirano plansko-tržišno gospodarstvo na području socijalističke Jugoslavije), način dekonstrukcije kolektivističkih sustava složenih državnih tvorevina (mirnim putem ili ratom) te recentni položaj pojedih država u okviru europskih integracijskih procesa (status zemlje kandidatkinje ili članica EU). Nakon promjene društveno-političkog sustava razlike između ruralnih područja tranzicijskih zemlja prije svega su bile određene učincima razvojnih procesa u prethodnom razdoblju. S jedne strane izdvajale su se bivše komunističke zemlje, u kojima su ti procesi bili direktivno usmjeravani, koje su u tranzicijsko razdoblje ušle s pravilnijim urbanim sustavom i razmjerno stabiliziranom naseljenošću u ruralnim područjima. Za razliku od njih, države nastale na području bivše Jugoslavije, u kojima su procesi više-manje imali stihijski karakter, dominirali su procesi prostorne polarizacije s izrazitijim obilježjima monocentričnog razvoja (s izuzetkom Slovenije i Bosne i Hercegovine) i u znatnoj mjeri demografski destabiliziranim ruralnim područjima. Izvangradska područja u većini tih država dodatno su depopulirala pod utjecajem ratnih zbivanja, oružanih sukoba i nestabilnosti tijekom 1990-ih godina (s izuzetkom Crne Gore, pa i Slovenije). Ne umanjujući utjecaj tih dvaju faktora, recentni procesi preobrazbe ruralnih područja prije svega ovise o položaju u okviru europskih integracijskih procesa. Povezano s tim, moguće je izdvojiti tri skupine zemalja s obzirom na karakteristike razvojnih procesa u ruralnim područjima: srednjoeuropske zemlje koje su sastavni dio proširene EU od 2004. godine, države jugoistočne Europe koje su priključene Uniji 2007. godine i države jugoistočne Europe u procesu pridruživanja Uniji. Hrvatska je reprezentativan primjer tranzicijske zemlje koja je u proteklih pola stoljeća prošla razvojni luk od pretežno agrarnog (s više od 2/3 poljoprivrednika u socijalno-ekonomskoj strukturi 1953.) do industrijsko-uslužnog društva (s 2/3 udjela zaposlenih u sekundarnom i tercijarnom sektoru 2001. godine). Tako intenzivnu socijalno-ekonomsku tranziciju pratila je i odgovarajuća prostorna mobilnost iz ruralnih područja prema većim gradovima. Umnogome stihijski karakter tih procesa i učinci rata iz prve polovice 1990-ih odrazili su se u dubokim strukturnim i dinamičkim posljedicama što ima za posljedicu da najveći dio ruralne perfirije ima obilježja problemskih područja. Naznačeni problemi očituju se u prenaglašenom disparitetu u regionalnom i lokalnom razvoju, nedovoljno i neracionalno korištenom poljoprivrednom zemljištu (10% neobrađenog poljoprivrednog zemljišta, mali i isparceliziran posjed), dinamici i strukturi stanovništva (intenzivan proces starenja, izrazita depopulacija s trendom demografskog izumiranja) i strukturi naseljenosti (opadanje gustoće naseljenosti, prorjeđivanje mreže naseljenosti, mali broj središnjih naselja, posebno gradova srednje veličine). Dubina postojećih problema nalaže potrebu korjenitih promjena u politici razvoja ruralnih područja, posebno periferije zahvaćene ekstrenim propadanjem. Ona se u znatno većoj mjeri mora temeljiti na integralnom prostornom razvitku i kombiniranom pristupu (&laquo ; odozdo&raquo ; i &laquo ; odozgo&raquo ; ), s tendencijom prilagodbe ciljevima i standardima ruralnog razvoja EU.

tranzicijske zemlje; strukturni problemi; ruralna područja; Republika Hrvatska

nije evidentirano