hrvatski

U potrazi za metodom. O historiografskome pristupu Josipa Andreisa

Rezultat primjene historiografskih metoda Josipa Andreisa u njegovim četirima "Povijestima glazbe" (koje su u literaturi navedeni brojevima od 1 do 4) označuje se na samome početku kao kompilacijski pozitivizam. No riječ je o tzv. općim povijestima. "Povijest hrvatske glazbe" ne uzima se u obzir baš zato što ona pretpostavlja posebna još neprovedena istraživanja izvora koja ne omogućuju kompilaciju. U raspravi se analiziraju razni aspekti Andreisovih metoda, npr. njegov odnos prema historiografiji (na temelju Uvoda u 2), zatim predgovore, pogovore i dodatke u njegovim "Povijestima", odnos prema periodizaciji, funkcije nenotacijskih ilustracija i vrlo opsežne bibliografije (koja manjka jedino u 3). Zanimljivo je da se Andreis tek neznatno oslanja na mnoštvo bibliografskih jedinica kao na dio znanstvenoga aparata. Njegov je diskurz usmjeren prema literarnoj uvjerljivosti iskaza. Čitatelju će prepustiti inicijativu oko proširenja diskurza oslanjanjem na sugerirane bibliografske jedinice.

Josip Andreis ; bibliografiranje ; glazbene vrste ; historiografija ; hrvatska glazba u europskome kontekstu ; kontinuitet ; perkodizacija ; povijest glazbe ; stil ; vrela

nije evidentirano