hrvatski

Prilog o Senju u 13. i 14. st. za uspona knezova Krčkih, načelnika i knezova Senjskih

Knezovi Krčki su se odmah po dolasku na Krk u prvoj pol. 12. stoljeća na tome otoku veoma dobro utemeljili. Kao mletački podanici već su potkraj toga stoljeća krenuli i preko morskoga kanala na susjedno kopno ostale Hrvatske te postali vazali i tamošnjega hrvatsko-ugarskoga kralja. Pri tome za stjecanje velikih posjeda u unutrašnjosti i uz istočnu obalu Jadrsnkoga mora (Modruš, Vinodol itd.) koriste stvarne i izmišljene poklone pojedinih monarha, njihove prave i falsificirane isprave kroz darovnice. Osobito su iskoristili vladareve tegobe u doba tatarsko/mongolske provale u Hrvatsku, u 13. stoljeću. Umiješali su se tada i u dinastijske borbe, pa su osobno sudjelovali i u dovođenju Anžuvinaca iz Napulja u Budim. Nezadrživi uspon svjedoči i "benevolentno" donošenje te priznanje određenih statutarnih prava svojim podložnicima - "Vinodolski zakon" (glagoljski) 1288., te "Senjski" (latinski) i "Krčki statut" (glagoljski) 1388. U tom vremenskom rasponu oni postižu i bansku/potkraljevsku vlast u dijelu tadašnje Hrvatske, srođuju se i s vladarskim europskim kućama, itd. Na putu toga uspona znatne, povremeno i presudne prednosti, imao je upravo obalni grad Senj, na križanju europsko-mediteranskih prometnica, pa je i ovaj na plodnomu usponu. Duže su ga držali templari, redovnici te vitezovi/ratnici Katoličke crkve, ali su ga Knezovi dobili, postali njegovi načelnici, pa feudalni gospodari/knezovi te prednosti, svesrdno iskoristili. Tako, Senj u doba Knezova konačno postaje jedna od najrazvijenijih luka na Jadranskome moru, kao glavno, još kraće sjecište prometnica između unutrašnjosti ostale Hrvatske te Mađarske i Europe, pa kopnene i morske veze s južnom hrvatskom obalom, s prekomorskim, Apeninskim poluotokom i drugim dijelovima Sredozemlja.

Senj; knezovi Krčki; Senjski itd.; 13. - 14. stoljeće

nije evidentirano