hrvatski

Što hrvatski jezik jest i kako ga opisati

U uvodnome se dijelu govori o tome što hrvatski jezik čini hrvatskim jezikom i u smislu njega kao sustava i u smislu njega kao standarda. U usku se vezu s time dovodi pojam "varijanta", o kojemu se može govoriti samo u okviru jezika kao sustava. Posuđenice tipa Babilon : Vavilon, amen : amin, kaos : haos, ocean : okean, aristoktacija : aristokratija i druge takve nisu činjenice jezika kao sustava, pa onda ni njegove varijante. Uloga je varijanata kad se promatraju unutar sustava (kao različitosti u istosti), tj. kad se promatraju kao činjenice koje podliježu lingvističkim zakonitostima, jedna, a kad se promatraju unutar standarda (kao različitost u različitosti), tj. kad se promatraju kao činjenice koje podliježu sociolingvističkim zakonitostima, – druga. U vezi s tim, lingvističkim i sociolingvističkim, zakonitostima govori se o razlikama u distribuciji fonema u završnoj zoni riječi (ispred nultoga morfema) u jeziku kao sustavu i u jeziku kao standardu, da bi se pokazalo kako se jezik kao standard, kad je to u skladu s njegovim zakonitostima, ima pravo suprotstaviti (svomu) jeziku kao sustavu. U tome se (su)odnosu (jezika kao sustava i jezika kao standarda) govori i o tome kako tumačiti dijalektalno u jeziku kao standardu. Da bi se to moglo razriješiti, prijeko je potrebno na štokavski, kajkavski i čakavski gledati kao na posebne sustave. Dijalektizmi u standardnim jezicima štokavskoga sustava (pa onda i u hrvatskome standardnom jeziku) nisu ni kajkavizmi ni čakavizmi, nego štokavizmi. Nakon objašnjenja (su)odnosa štokavskoga jezika kao sustava i njegovih standardnih jezika slijede teorijske i metodološke upute o tome kako opisati hrvatski jezik i kao sustav i kao standard. Prvo što treba učiniti jest – strogo voditi računa o "suradnji" dijakronije i sinkronije. U vezi s tom "suradnjom" govori se i o tome kako tumačiti palatalizacije – i prvu i drugu i treću. Da, i treću. Ona nije "mrtva". I ona, kao i prva i druga, podliježe odgovarajućim (dakako, sinkronijskim) pravilima. Dalje se govori o tome kako pristupiti opisu drugih problema gramatike hrvatskoga jezika – i na planu morfologije i na planu sintakse. Pritom se kaže da je, za pravilno razumijevanje pojava, prijeko potrebno razlikovati gramatiku od komunikacije. U usku se vezu s gramatičkim zakonitostima dovodi pravopis i njegove kompetencije. On naime sve više preuzima na sebe kompetencije gramatike. Posljedice su toga, kao što se moglo i može vidjeti, opasna zastranjenja.

hrvatski jezik, sociolingvistika, sustav, standard, dijakronija, sinkronija, gramatika, pravopis, komunikacija

nije evidentirano