hrvatski

Vrcanovo viđenje socioreligijske situacije u BiH na prijelazu stoljeća

Autori u ovome radu žele provjeriti neke veoma znakovite "tvrde činjenic" od kojih polazi sociolog religije Srđan Vrcan u svojim analizama problema religije i politike na prijelazu stoljeća u zemljama bivše Jugoslavije, a s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, U prvome, uvodnome dijelu rada oni razmatraju u Europi i svijetu već započete procese politizacije religije i religizacije politike, uz istodobne procese sakralizacije nacije i nacionaliziranje konfesijâ, koji su se odvijali također i u Bosni i Hercegovini tijekom devedesetih godina XX. stoljeća. Nakon toga, u drugom dijelu, autori navode osnovne razloge zbog kojih su sve tri velike religijske zajednice u BiH (Katolička crkva, Srpska pravoslavna crkva, Islamska zajednica), djelujući kao nacionalne, davale postojećim vodećim nacionalnim (nacionalističkim) političkim grupacijama u BiH (HDZBiH, SDA, SDS) dodatni politički legitimitet i na koji je način svaka od tih konfesija ratne sukobe u BiH nastojala za "svoj" nacionalnu vojnu i političku elitu utemeljiti kao "bellum iustium". Temeljem već ranije prikupljenih empirijskih podataka na nekim područjima Bosne i Hercegovine, kao i najnovijih koji sada stoje na raspolaganju, u trećem dijelu Markešić i Duvnjak vrše provjeru Vrcanovih teza, a) kako je tijekom devedesetih došlo do znatnog teritorijalnog pomjeranja "konfesionalnih granica" u BiH, b) kako se u odnosu na ranija u tom razdoblju radikalno smanjio broj višereligijskih (višenacionalnih) naselja, c) kako su time također mnoga ranije prijeratna višereligijska postala nakon rata u BiH (1991-95) jednoreligijska, a za što se kao primjer uzima Republika Srpska, ali se mogu uzeti i mnoga područja unutar Federacije BiH te d) kako se teritorijalno omeđivanje vrši religijskim simbolima (nove džamije i crkve, zatim sasvim novi križevi, krstovi i turbeta, posebni spomenici i groblja palim braniteljima i šehidima, itd.). Autori se u svezi s ovim posebno bave značenjem kulta mrtvih u religijskoj, a potom i političkoj praksi na području BiH. U četvrtom poglavlju autori iznose kako ipak, usprkos snažnim procesima politizacije i nacionaliziranja religije, ni jedna od vodećih nacionalnih političkih opcija nije uspjela u potpunosti nacionalizirati svoje "nacionalne" konfesije i njihove članove, za što će nam kao primjer poslužiti političko i pastoralno djelovanje bosanskih franjevca na temelju objavljenih tekstova u listu Svjetlo riječi i časopisu Bosna franciscana.

Bosna i Hercegovina; Katolička crkva; Srpska pravoslavna crkva; Islamska zajednica; religija; politika; HDZBiH; SDA; SDS; politizacija religije; religizacija politike

nije evidentirano