hrvatski

Genska osnova kronične bubrežne bolesti

U razvijenim se zemljama kronična bolest bubrega najčešće razvija kao posljedica šećerne bolesti i/ili arterijske hipertenzije. Epidemiološki podaci pokazuju da u bolesnika s kroničnom bolesti bubrega u kojih se započinje s dijalizom, njih 1/2 u podlozi ima šećernu bolest, a 1/3 arterijsku hipertenziju. Brojni su dokazi koji govore u prilog tome da se kronična bolest bubrega češće javlja u nekim obiteljima, što ukazuje na gensku komponentu u tih bolesnika. Kronična se bolest bubrega može razviti kao monogenska ili poligenska bolest. Monogenske bolesti su relativno rijetke i nastaju kao rezultat promjene jednog gena. Autosomno dominantna policistična bolest bubrega (PKD) je jedna od najčešćih nasljednih bolesti. PKD uglavnom ima kroničan tijek i tek nakon mnogo godina dovodi do bubrežnog zatajenja, potrebe za dijalizom ili transplantacijom bubrega. Poligenske bolesti, s druge strane, mnogo su češće i danas su veliki izazov znanstveno-istraživačkoj zajednici. One nastaju kao posljedica interakcije više promijenjenih gena i okolišnih uvjeta. Poligenske bolesti su primjerice, hipertenzija, šećerna bolest, ateroskleroza, koronarna bolest i dr. Od ukupnog broja oboljelih od kronične bubrežne bolesti, većina se razvija kao poligenski poremećaj dok je kronična bubrežna bolest nastala kao posljedica monogenskih poremećaja, daleko rjeđa. Nove tehnologije i razvoj znanosti temelj su niza značajnih promjena u medicini. Danas je medicina još uvijek uglavnom kurativna. Zahvaljujući napretku znanosti i tehnologije u skoroj budućnosti medicina će biti preventivna. Što to znači za kroničnu bolest bubrega? Danas liječimo bolesnike koji boluju od kronične bolesti bubrega, a u skoroj budućnosti ćemo znati kako ju možemo prevenirati.

poligenska bolest; genski polimorfizam; kronična bubrežna bolest

nije evidentirano