Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 39165

Kultura, etničnost, identitet


Kultura, etničnost, identitet, Zagreb: Institut za migracije i narodnosti ; Naklada Jesenski i Turk ; HSD, 1999 (zbornik)


Naslov
Kultura, etničnost, identitet
(Culture, Ethnicity, Identity)

Urednik/ci
Čačić-Kumpes, Jadranka

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Uredničke knjige, zbornik, znanstvena

Izdavač
Institut za migracije i narodnosti ; Naklada Jesenski i Turk ; HSD

Grad
Zagreb

Godina
1999

Stranica
318

ISBN
953-6028-11-5

Ključne riječi
kultura; etničnost; identitet; sociologija; obrazovanje; religija; mit; jezik; globalizacija; razvoj; kulturna politika; multikulturalizam; nacija; etnija; nacionalizam; migracija; manjine; Hrvatska; Europa
(culture; ethnicity; identity; sociology; education; religion; myth; language; globalisation; development; cultural policy; multiculturalism; nation; ethnie; nationalism; migration; minorities; Croatia; Europe)

Sažetak
Tematski okvir knjige čine pojmovi kultura, etničnost i identitet, a prilozi za nju su nastali povodom drugoga okruglog stola Etnički razvitak europskih nacija: Hrvatska - Europa, odnosno njegove prve i druge podteme (etničnost i kultura, etničnost i obrazovanje), održanog 20. ožujka 1999. u Zagrebu, u organizaciji Instituta za migracije i narodnosti. Autori su priloga istraživači i teoretičari iz okrilja različitih disciplina (pretežno sociologije, potom etnologije, jezikoslovlja, povijesti umjetnosti, kulturne geografije i filozofije). Problematizirajući pitanje odnosa etničnosti, kulture i identiteta većina autora ima na umu i društvenu stvarnost i recentna znanja, a pojmove uglavnom ne promišljaju na esencijalistički način. Smještajući odnos kulture i etničnosti (nacionalne kulture i nacionalnog identiteta, mita i identiteta, kulturnog pejzaža i etničnosti, obrazovanja i etničnosti, jezika i etničnosti, religije i etničnosti) najvećim dijelom u hrvatske prilike, autori ponajviše propituju, svaki iz perspektive svoje znanstvene discipline (ali i preklapajući se s ostalima), pitanje nacionalnog, etničkog, subetničkog i kulturnog identiteta - kako se identiteti kreiraju, diferenciraju, što ih izgrađuje i koje ih institucije njeguju, mijenjaju ili zapostavljaju. Postavlja se i pitanje odnosa etničkoga i nacionalnoga. Govori se o politizaciji kulture, etničnosti i etničkoj mobilizaciji, o ulozi mita u stvaranju i održavanju etničkog identiteta, ali i eroziji međuetničkih i društvenih odnosa. Uvažavajući globalizacijske i tranzicijske procese autori upozoravaju na važnost i probleme kulturne politike, potrebe prilagođavanja i mijenjanja identifikacijskih strategija. Valja istaknuti kritičku intonaciju tekstova iz koje proizlazi usmjerenost prema traženju izlaza, smjerova u kojima bi valjalo krenuti, te usmjerenost prema uspoređivanju (Europa - Hrvatska). Pored Uvoda knjiga je podijeljena na četiri poglavlja: a) Plutajući mozaik na obzoru: naznake o pojmovima, b) Kultura, etničnost, razvoj: izazovi rekonstrukcije identiteta, c) Kultura, mit i etničnost, d) Razmeđa etničnosti, kulture i identiteta. Prvo poglavlje započinje kritičkom analizom upotrebe pojmova u kojoj Srđan Vrcan ("Znakovita zbrka oko etničkog") kreće od konstatacije obrata u dominantnoj paradigmi od stare paradigme modernizacije k novoj etničkoj paradigmi s većim heurističkim potencijalom u sučeljavanju s najnovijim društvenim promjenama u mnogim dijelovima svijeta koje se mogu opisati kao ponovno etničko buđenje ili kao etnizacija politike ponajprije u nekim društvima u tzv. tranziciji. Analiza se zatim usredotočuje na nehajan govor o etničkom u suvremenim raspravama. Takav govor se prepoznaje: prvo, u dvosmislenosti temeljnog obilježja etničkoga kad se određuje kao zajednica ; drugo, u opisu niza obilježja koja se rabe za definiranje etničkoga i ponajprije kao distinktnih obilježja etničkoga ; treće, u zbrci oko poimanja odnosa između etničkoga i nacionalnoga koje ponajčešće vodi do toga da se ta dva pojma uzimaju kao uzajamno zamjenjivi ; četvrto i posebno važno, u tekućem diskursu o suvremenim sukobima i ekspanziji nasilja poglavito u nekim zemljama u tranziciji koji se opisuju kao da su etnički sukobi i etničko nasije. U zaključku se prepoznaju tri različita načina interpretacije suvremene popularnosti etničke paradigme: prvo u znaku povratka prirodnoj normalnosti društvenog života i primordijalnim društvenim grupama nakon neuspjeha modernog utopizma ; drugo u znaku u osnovi obrambene reakcije na izazove globalizacije i radikalne deregulacije društvenog života i treće u znaku konvergencije između etničke ponovne obnove i etnizacije politike te funkcionalnih zahtjeva dominantne neoliberalističke restrukturacije današnjih društava i današnjeg svijeta. Slijedi tekst Nikole Skledara ("Etničnost i kultura") u kojem se kaže da je već iz općih odredaba složenih naslovljenih relata – etničnost (ethnos) i kultura (cultus) vidljivo da su oni, iako svaki od njih ima svoju vlastitost i autohtonost, i isprepleteni i komplementarni pojmovi. Upravo zato da bi se mogli rasvijetliti svi njihovi složeni odnosi potrebno je stalno određivati i u nekim vidicima uvijek nanovo precizirati te osnovne pojmove i kategorijalni aparat koji se na njih odnosi. Riječ je o tzv. općim mjestima koja su u temelju svih posebnih mjesta za koja važe. Ta opća mjesta kažu da su etničnost, etnija, narod i nacija složeni entiteti koji sadrže više ključnih i djelatnih sastavnica: podrijetlo, prostor, povijest, tradiciju, kulturu (jezik, religiju), društvene, političke i gospodarske interese. Samo jedan od spomenutih čimbenika nije dovoljan za oblikovanje etnije i nacije, ali nekad prevladava samo jedan ili neki od njih, nekad drugi, i to moguće upravo oni kulturni. Iz toga je, dakle, razvidno da su pojmovi etničnosti i kulture usko povezani, a daljnji izvodi to i pomnije pokazuju. Esad Ćimić ("Nacija i kultura") napominje da je čovjek po sebi i na izravan način upućen na svijet transcendentnoga i, hoće li čovjekom biti, nužno mora transcendirati. Svoje transcendiranje čovjek ostvaruje i kroz kulturno, respective: nacionalno, pripadanje i ponašanje. I nacija i kultura su u neprestanom stanju plime i oseke. Ono sržno, bitno i u jednoj i u drugoj uglavnom zadržava svoju relativnu stabilnost. U članku se, nakon određenja relata (nacija, kultura) oni stavljaju u suodnos. Ovaj se pak razmatra posredstvom problemskih čvorišta, kao što su: nacija, nacionalizam, šovinizam, tradicija, tradicionalizam, zatim se razmatra proces globalizacije u odnosu spram nacije i (nacionalne) kulture. U tekstu Josipa Kumpesa ("Religija, kultura i etničnost") nastoji se radi osmišljavanja rasprave o međuodnosu religije, kulture i etničnosti kao predmetu mogućega sociologijskog istraživanja naznačiti neke smislene okvire u koje se razmatranje može postaviti. Teoretičari religije i etničnosti smatraju da je teško predložiti opću teoriju odnosa između etničnosti i religije stoga što su raznovrsnost, složenost i posebnost pojedinih primjera veliki. Jedan od problema u pristupu religijskome i etničkome odnosi se na činjenicu da su se na sličan način i sociologija religije i sociologija etničnosti unekoliko našle zatečenima dinamičnim religijskim i etničkim procesima i promjenama u širim globalnim razmjerima, što se odvijaju naročito od sedamdesetih godina, do kada se i problematici religijskoga i etničkoga pristupa u okvirima ponajprije modernizacijskog obrasca. Između ostaloga takva pitanja osobito dobivaju na važnosti nakon umnogome radikalnih promjena društvenoga i političkoga konteksta postsocijalističkih društava Srednje i Istočne Europe, uključujući Hrvatsku, pri čemu treba imati na umu da mogućnosti istraživanja i pitanja što se u novije vrijeme postavljaju pred sociologiju religije i sociologiju etničnosti, u vezi povezanosti religijskoga i etničkoga, svakako nije moguće uzeti kao lako rješiva i neprijeporna. Laura Šakaja ("Kultura, kulturni pejzaž, etničnost") bavi se sagledavanjem odnosa između kulture i etničnosti s geografskoga gledišta. Na temelju kulturnih pejzaža, koji su sastavljeni od tragova što ih ljudske zajednice ostavljaju u prostoru, u kulturnoj su se geografiji tradicionalno povlačile granice među različitim kulturnim svjetovima. U članku se upućuje na različite stavove i dileme vezane uz poistovjećivanje takvih kulturnih granica s etničkim granicama. Suvremena geografija, koja je posljednjih desetljeća više okrenuta grupnoj nego regionalnoj diferencijaciji, etničke razlike ne promatra toliko kao element regionalne koliko grupne kulturne diferenciranosti, odnosno kao element multikulturnosti nekoga prostora. Interpretacija složenih polifoničnih pejzaža današnjih gradova omogućuje da se među mnoštvom znakova i simbola upletenih u jedinstveni tekst/pejzaž izdvoje, pored drugih znakova, i znakovi/simboli etničnosti ― od grafita do monumentalih građevina. Vidljivost etnija u gradskome prostoru, tj. stvaranje posebnih teritorija s osebujnim pejzažem, uzrokuje odnos prema manjinskim etničkim grupama kao prema devijantnim grupama koje narušavanju integritet dominantnoga stanovništva ; dakle, oblikovanje vlastitoga etničkoga kulturnoga pejzaža jedan je od mogućih čimbenika etničke konfliktnosti unutar gradova. Prvo poglavlje završava tekstom Sanjina Dragojevića ("Multikulturalizam, interkulturalizam, transkulturalizam, plurikulturalizam: suprotstavljeni ili nadopunjujući koncepti") koji donosi neka teorijska razmatranja o problematici patološkog društvenog ponašanja prema pitanju (nasilne) redukcije kulturne različitosti. Detaljno se razmatraju pristupi kulturnoj različitosti koji su razvijeni od ranih šezdesetih godina unutar europskog konteksta. Za svaki od njih - multikulturalizam, interkulturalizam, transkulturalizam i plurikulturalizam - navedena je društvena pozadina koja je utjecala na njegov nastanak, osnovno i dodatno značenje termina, metodološki pristup koji ga u osnovnom određuje te pridružena područja i discipline koji s njime stoje u svezi. Pojmovna i metodološka određenja koja se u tekstu razmatraju, prema autoru, prije su plod realnih problema i konkretnih iskustava nego li teorijske i metodološke domišljenosti. Otud su ti pristupi komplementarni, i svaki od njih neizostavan je u teorijskom i praktičnom odnosu prema problematici upravljanja kulturnom različitošću. Započinjući poglavlje "Kultura, etničnost, razvoj: izazovi rekonstrukcije identiteta" Vjeran Katunarić ("Kultura, nacija, razvoj: stvaralački projekt i retorika reakcije") tvrdi da se u zemljama tranzicije visoka kultura, nekadašnji duhovni izvor nacije, danas nalazi na začelju političkog i javnog interesa. Autor preispituje stvaralački potencijal kulture, i kao mit i kao još uvijek otvorenu mogućnost. Također propituje značenje kulturne politike, posebno u Hrvatskoj, i to u odnosu na razdoblje romantizma, kada je stvorena nacija, i u odnosu na sadašnje razdoblje, u kojem većina ljudi ne vidi svoju zemlju onakvom kakvom su je zamišljali. U sadašnjem razdoblju, unatoč osamostaljenju i vlastitoj državi, nacija počiva na prividno vlastitom sustavu moći. Taj sustav improvizira zajedničke interese i upravljanje razvojem. S jedne strane ispraznom formulom "socijalnog i tržišnog gospodarstva", a s druge nacionalističkom afektacijom "duha naroda". Istovremeno ne nudi strategiju nacionalnog razvoja u novim uvjetima, nego se radije služi retorikom reakcije, odbijajući alternativne ideje o iznutra i izvana međuzavisnom razvoju kao nešto što je neostvarivo i opasno. S tim u vezi autor analizira slučaj oglušivanja o preporuke stručnjaka Vijeća Europe kojima je Hrvatskoj predloženo da kulturni sektor, po njihovu sudu najdinamičniji i najbliži holističkom razumijevanju razvoja, pokrene promjene i razvoj u ostalim sektorima te Hrvatsku učini iznutra i izvana zanimljivijom i privlačnijom zemljom. Poklič “uskraćenosti” u približavanju Europi, smatra Silva Mežnarić ("Europa i hrvatska u njoj: kultura adaptacije"), u zadnjem je desetljeću u Hrvatskoj donekle razumljiva reakcija na tradicionalnu unipolarnost europske kulture. Budući da se može pretpostaviti da će politika Europe spram integracije novopridošlih članica i ubuduće obdržati određenu unipolarnost asimetričnog tipa, valjalo bi preispitati s jedne strane strategije Europe a s druge strategije novopridošlih zajednica u međusobnoj adaptaciji kultura. Hrvatska bi svoj kulturni identitet mogla izgrađivati ne samo pariranjem "asimetričnoj unipolarnosti" Europe malo učinkovitom invokacijom povijesnih zasluga “predziđa” kršćanstva već prije svega strategijama zbližavanja s Europom, koje će se temeljiti na zahtjevima kulture adaptacije - otvorenosti, dijalogu i neregresivnosti. Ivo Paić ("Nacionalni san, tranzicija, globalizacija: obrisi promjena identiteta") prikazuje sjecišta tri diskursa iz naslova priloga, a u zahvatu pitanja: što se u tom sjecištu događa s konstrukcijom identiteta prožetom iskustvom nacionalnoga sna i iskustvom zbilje njegova ispunjenja. U prvom dijelu su opisana dva prizora ispunjenja nacionalnoga sna (Njemačka, Hrvatska), s osobitim obzirom na višekratne preopise toga sna, promjene toposa njegova ozbiljenja i promjene nacionalnoga identiteta ; promjene zahvaćaju sve tri vremenske protežnosti egzistencije naroda. U drugom dijelu promjene identiteta se razmatraju u granicama dvaju motrišta. U jednom se razvija deduktivni slijed od globalizacije i globaliziranog kapitalizma do tranzicije, nacionalnoga sna i zbilje njegova ispunjenja. Drugo motrište pripada svijesti nacionalnoga sna i zbilji njegova ispunjenja: njezino otvaranje prema tranzicijskim zahtjevima jest drama kroz koju mora proći – ono što joj je slovilo gotovo cjelinom opstanka (u ovojnici nacionalnoga sna) to se sada pokazuje tek jednom od referentnih točaka globalnog polja smanjena/stiješnjena svijeta i razvitka svijesti o svijetu kao cjelini. No kako u svemu nije riječ o odnosu kategorija nego životnih oblika u sjecištu različitih i protuslovnih diskursa (moći!), potanko istraživanje odnosa tih oblika (u jednom je i svijest nacionalnoga sna) zadaća je koju onaj deduktivni slijed ne može zamijeniti. On slijedi globalnu tendenciju, a životni oblici više od toga. Jadranka Čačić-Kumpes ("Kultura, etničnost i obrazovanje: naznake o interakciji i perspektivi") podsjeća da su kultura, etničnost i obrazovanje u interakciji koja se mijenja u vremenu i prostoru. Autorica pokušava pokazati promjenjivost njihovog odnosa opisujući ga krugom što počinje univerzalizmom obrazovnih vrijednosti predmoderne Europe, a završava postmodernim, novim, promišljenim, posebnostima protkanim univerzalizmom okrenutim europskoj integraciji. O isprepletenosti etničnosti i kulture govori u kontekstu zapadnoeuropskih obrazovnih sustava koji su se javili u 19. stoljeću u vezi s nastankom nacionalnih država. Država se identificirala s nacijom, kultura se identificirala s nacionalnom kulturom, a obrazovanje je preuzelo, između ostalog, zadaću oblikovanja nacionalnog identiteta novih generacija. U tome se kontekstu govori i o specifičnostima razvitka (od početaka obaveznog obrazovanja u 19. stoljeću) i perspektivama hrvatskog obrazovanja uvjetovanima društvenim i povijesnim prilikama, prvenstveno političkim i gospodarskim. Na prijelazu u 21. stoljeće nova se koncepcija obrazovanja treba prilagoditi vremenu novih integracija u kojem nitko ne poriče važnost oslanjanja na vlastitu tradiciju, ali koje očekuje osposobljenost za dinamičan i sve ubrzaniji protok znanja i ljudi koji je zahtjevniji od pokretljivosti unutar nacionalne zajednice. U tekstu Branislave Baranović ("Udžbenici povijesti i nacionalni identitet mladih") riječ je o sadržajnim promjenama u udžbenicima povijesti u postsocijalističkoj Hrvatskoj. Analizirana je vrijednosna struktura udžbenika s obzirom na njezin značaj za oblikovanje nacionalne svijesti i identiteta učenika. Analiza se zasniva na rezultatima analize sadržaja udžbenika provedene u periodu od 1997-1999. god. na udžbenicima povijesti za osnovne škole (V-VIII. razr.) i gimnazije (I-IV. razr.). Rezultati istraživanja su pokazali da su novi udžbenici povijesti fokusirani na nacionalnu povijest (57% udžbeničkog prostora i u osnovnoj školi i u gimnaziji). O povijesti hrvatskog naroda najčešće se govori u vezi sa stvaranjem njegove nacionalne države (69% ukupnog broja tekstova o nacionalnoj povijesti u svakoj grupi udžbenika). Udžbeničkim sadržajem dominiraju teme iz politike (stvaranje i gubljenje države, savezi, i sl.) i ratne teme. Usmjerenost na vlastitu nacionalnu povijest, monoperspektivno, izrazito pozitivno prikazivanje vlastitog naroda i smještanje njegovog povijesnog razvoja u neprijateljsko okruženje (stoljetne patnje i žrtve zbog nepravdi i agresije počinjenih od drugih naroda) više doprinosi formiranju etnocentričnog i zatvorenog nacionalnog identiteta učenika, nego njihovom otvaranju prema drugim narodima i kulturama. Da bi udovoljili europskim kriterijima udžbenici moraju pretrpjeti radikalne promjene i u pristupu povijesnoj građi i u tematskoj strukturi. U poglavlje "Kultura, mit i etničnost" uvodi nas tekst Josipa Županova ("Etničnost i kultura: politička mobilizacija i opstanak"). Očekivalo se, kaže autor, da će Europa postati grobnicom nacionalizma i nacionalne države, a dogodilo se oživljavanje "zaboravljenih" etničkih zajednica u zemljama građanskog nacionalizma, dezintegracija multinacionalnih država na istoku i jugoistoku kontinenta te dekada ratovanja i "etničkih čišćenja" na jugoistočnoj periferiji. Autor suočava dva pristupa problemu: developmentalistički pristup, kojega je istaknuti predstavnik Anthony Smith i eventualistički pristup koji je formulirao Rogers Brubaker. Brubakerov pristup smatra adekvatnim za objašnjenje raspada Sovjetskog Saveza, a manje podesnim u objašnjenju sloma SFRJ. Nasuprot tome, Smithov je koncept mita o "izabranom narodu" nezaobilazan u objašnjavanju svih Miloševićevih ratova, koji nisu set kontigentnih događaja već posljedica upornih nastojanja da se realizira projekt "Velike Srbije" zasnovan na mitu o "nebeskom narodu" (Kosovski ili Vidovdanski mit). Drugim riječima, u žarištu je analize stožerni element jedne etnonacionalne kulture a ne konjunkturalna fluktuacija kontigentnih faktora nakon pada Berlinskog zida. Autor završava pitanjem: što će se dogoditi s nacionalnom solidarnošću u zemljama u kojima se nikad nije razvio mit o "izabranom narodu" (u prvom redu u Hrvatskoj), kao i pitanje: hoće li Kosovski mit preživjeti i u samoj Srbiji kada, zbog nemogućnosti da se održi "dramaturgija" mita dođe do prekida mitskog kontinuiteta između Kosova 1389. i Kosova 1999. Za tekst o etnomitu Dunju Rihtman-Auguštin ("Narodna kultura i hrvatski etnomit") motivirali su a) teorija o mythomoteuru ili konstitutivnom političkom mitu kako ju je definirao Anthony Smith i b) propitivanje Gottfrieda Korffa narodne kulture kao mythomoteur. Autorica predstavlja “san o hrvatskoj neovisnoj državi” kao središnji politički mit koji je aktiviran u nacionalnom pokretu devedesetih godina. Raspravlja o povijesnim i etnografskim komponentama aktualnog političkog mita. Napominje da su narodna kultura i narodna umjetnost, kodificirane kao hrvatska narodna baština, intelektualne konstrukcije koje su poslužile kao sirovina za nacionalnu identifikaciju u regionalno vrlo razvedenoj Hrvatskoj. Zajedno s povijesnim činjenicama o srednjovjekovnoj sudbini hrvatske države one tvore mitsko-simbolski kompleks o podrijetlu. Historijski relativno marginalan, kosovski boj 1389. godine postao je, piše Ivo Žanić ("Kosovski mit i jugoslavenska mentalna sukcesija"), u pučkoj svijesti središnji događaj srpske nacionalne povijesti, koji su u raznim situacijama crkvene i političke elite koristile za mobilizaciju stanovništva u dnevnopolitičke svrhe. Njegov kulturnopovijesni razvoj, kao i strategije njegove funkcionalizacije, nisu, međutim, nikakav srpski specifikum nego se u svim bitnim aspektima uklapaju u univerzalne modele proizvodnje mitske svijesti, i ideološke funkcionalizacije kulturnih činjenica. Kao što je za razumijevanje društvenih procesa koji su u Srbiji potkraj osamdesetih urodili stvaranjem široke ratničke histerije bitno proniknuti (i) u značenjska polja toga političkoga mita, tako je ne manje važno uočiti i javno identificirati jednake mitske modele koji su se u kontekstu nedavnoga rata pojavili u hrvatskom i bošnjačkom javnom prostoru. Jedino takva komparativna analiza može omogućiti detraumatizaciju i demitizaciju prostora javne komunikacije. Posljednje, sadržajno vrlo raznoliko poglavlje nazvano "Razmeđa etničnosti, kulture i identiteta" započinje teorijskim tekstom Saše Božića ("Pretpostavke kreiranja etničnosti"). Društveni znanstvenici sve češće, kaže autor, moraju računati s kreativnim postupcima etničkih aktera te tako i sa sve manjom predvidljivosti njihovih kratkoročnih i dugoročnih aktivnosti. No kreativnost etničkih aktera ipak je ograničena unutarnjim i vanjskim pravilnostima koje mogu biti podvrgnute analizi. Pravilnosti kreiranja odnose se na mogućnosti odnosno ograničenja koje akter mora uzimati u obzir kada kreiranje počne nadopunjavati racionalno odnosno normativno orijentirano djelovanje. One se odnose na znanje i ograničenja njegove upotrebe u trenutku kada akter pokuša realizirati do tada nepoznate kombinacije, isticati previđene aspekte ili transferirati strukture i sadržaje. Poboljšanje predviđanja pravca i sadržaja etničkih akcija može se očekivati u slučaju identificiranja situacija u kojima su etnički akteri primorani kreirati, tj. u situacijama u kojima kreativnost donosi određene koristi ili kada autotelični aspekt kreativnog djelovanja donosi smisao ukupnoj aktivnosti etničkih aktera. Nakon identificiranja „arene“ i tipa odnosa te socijalnog i kulturnog kapitala koje etničke grupe unose u „arene“, moguće je identificirati probleme i blokade koje će zahtijevati određen oblik kreativnosti etničkih aktera. Slijedi tekst u kojem Dalibor Brozović ("Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture") pokušava odrediti mjesto etničnosti među čimbenicima koji određuju kulturu u najširem smislu, a tako shvaćenu kulturu smatra zapravo fizionomijom nacionalne zajednice. Navodi i objašnjava sedam čimbenika koji određuju nacionalnu kulturu: etnička podloga, zemljopisna regija, velike epohe i pokreti, religijski (konfesijski) identitet ili mozaik, susjedne etničke/nacionalne zajednice, višestoljetno državno iskustvo, vlastiti doprinos (vlastite vrijednosti, duhovne i materijalne).Važno je, kaže autor, ne precijeniti ulogu etničnosti jer je ona samo jedan od sedam navedenih čimbenika koji određuju nacionalni identitet. No jednako je važno i ne podcijeniti etničnost. Stoga zaključuje da bi Hrvati radi potpunosti svoje prirode i svojega bitka trebali obnoviti svijest da su ipak dio (južno)slavenskoga svijeta. Radovan Ivančević ("Ruralna i urbana komponenta kulturnog identiteta") interpretira šesnaest teza koje smatra sudbinskim u pitanjima uloge etničke komponente u pojmu nacionalnog identiteta. Etničnost smatra samo jednom od komponenata kulturološkog pojma nacije i nacionalnog identiteta. U razmatranju nacionalnog, napose hrvatskog, identiteta ističe ulogu dinamičke povijesne komponente (preuzimanja antičke kulturne baštine, primjerice) i regionalne pripadnosti (multiregionalnost kao temelj hrvatskog kulturnog identiteta). Kritički se osvrće na činjenicu da u Hrvatskoj na kraju 20. stoljeća dominira mit o etničnosti kulture, da se nacionalni hrvatski identitet traži najviše u ruralnoj kulturi, a da se zapostavlja hrvatski urbani identitet, premda su čak i fenomeni koji se smatraju "izvorno" narodnim, etničkim, nepromjenjivim, kao što su "narodne nošnje" i "narodna glazbala", dio "zaustavljene urbane povijesti". Smatra važnim da nasuprot široko usvojenim romantičnim mitovima poduprtim političkom ideologijom hrvatske vlasti tijekom devedesetih godina treba razvijati znanstveni pristup poimanju nacionalnog identiteta, na razini širenja informacija i interpretacije povijesti. Koristeći rezultate svoga terenskog istraživanja Jasna Čapo Žmegač ("'Mi smo veći Hrvati od njih!' Percepcija i management kulturnih razlika unutar nacionalne zajednice") razmatra komunikaciju među skupinama koje unatoč emske askripcije istome etnosu/naciji percipiraju međusobne kulturne razlike. Studija se smješta u domenu istraživanja interakcije i interkulturne komunikacije, u čijem su središtu zanimanja izravan kulturni kontakt (i konflikt), kao i za kontakte relevantni aspekti što ih čine percepcije i razumijevanje vlastite i druge skupine, kulturne razlike te odnos koji se uspostavlja spram činjenice kulturne različitosti. Iznosi se teza da je percipiranje interkulturnih razlika na razini svakodnevne komunikacije običnih ljudi određeno pučkim konceptom etničnosti i pripadnosti koji granice pripadanja skupini definira kulturnom sličnošću. U tekstu se analizira kako se taj koncept realizira u određenome migracijskom segmentu suvremenoga hrvatskog društva na razini osobnih interakcija. Riječ je o hrvatskome stanovništvu iz vojvođanskoga dijela Srijema koje je devedesetih godina preselilo u Hrvatsku. Preseljeni Srijemci pokazuju tendenciju da se razgraniče spram domicilnoga stanovništva tvrdnjama o svojoj kulturnoj različitosti. Premda imaju zajednički skup pretpostavki o pripadnosti hrvatskoj naciji, u svakidašnjoj interakciji migranata i starosjedilaca, uslijed pučke definicije pripadnosti percipirana kulturna raznolikost postaje temeljem za hijerarhiziranje dviju skupina kao "boljih" i "lošijih", "pravih" i "nepravih" Hrvata. Ono je temeljno sredstvo managementa kulturne raznolikosti unutar etničke/nacionalne zajednice. Kako jezici pripadaju najvažnijim obilježjima svake etnije, prirodno je da su oni u povijesti, a nije drukčije ni danas, kaže Ivo Pranjković ("Jezici i etnije na prostoru bivše Jugoslavije"), često postajali izvorištima međunacionalnih nesporazuma. U tekstu je riječ o odnosima između jezika i etnija (tj. naroda, nacionalne manjine ili tzv. narodnosti i etničke skupine) te o jezičnoj politici na prostoru bivše Jugoslavije. Jezičnom situacijom u bivšoj Jugoslaviji teško da je bila zadovoljna ijedna etnija, dakako iz različitih razloga. Autor upozorava na neke važnije i evidentnije. U prvom su planu Hrvati, Srbi, Slovenci, Muslimani (danas Bošnjaci), Makedonci i Crnogorci te njihovi standardni idiomi, ali se ukratko govori i o statusu manjinskih jezika (albanskoga, mađarskoga, talijanskoga, češkoga, slovačkoga, rusinskoga, romskoga, židovskošpanjolskoga, turskoga, istrorumunjskoga i ostalih). Nakon kratkog razmatranja tipova odnosa između jezika i etničnosti, August Kovačec ("Jezične skupine bez vlastitih institucija i pitanja kulture i izobrazbe na njihovu jeziku") se bavi pojedinim slučajevima (ino)jezičnih zajednica na području Hrvatske koje se ne vezuju ni uz kakvu konkretnu “maticu”, odnosno matičnu (nacionalnu ili jezičnu) zajednicu. Uz Rusine, koji se danas sve više priklanjaju Ukrajini, riječ je s jedne strane o Istriotima (koji su po nacionalnom osjećaju Talijani, iako govore autohtonim predmletačkim romanskim jezikom Istre) i Bajašima (koji govore dijalektalnim oblikom rumunjskoga, katolici su, iako ih se često razvrstava kao Rome), s druge pak strane o zadarskim Arbanasima i o Istrorumunjima, koji se i jedni i drugi nacionalno deklariraju Hrvatima, iako se svaka od tih skupina, uz hrvatski, u obitelji služi i posebnim svojim idiomom (arbanaškim, odnosno istrorumunjskim). U drugom dijelu rada razmatraju se mogućnosti za očuvanje istrorumunjske zajednice, koja je u posljednjih 30 do 40 godina, zbog ekonomske emigracije, svedena na svega nekoliko stotina osoba, tako da ne raspolaže “kritičnom masom” govornika za normalno obnavljanje i očuvanje idioma. Na kraju Ružica Čičak-Chand ("Religija kao izraz etničkog i kulturnog identiteta: islam i muslimani u zapadnoj Europi") govori o dvostrukoj ulozi religijskih čimbenika u dijaspori: očuvanju tradicije i prilagodbi novim uvjetima. Najčešći ishod migriranja, podsjeća autorica, bez obzira na početni značaj i pravu prirodu te pojave, jest naseljavanje velikog broja migranata i formiranje etničkih zajednica, odnosno manjina, u novoj zemlji. Suvremena migracija muslimanske populacije u zapadnoeuropske zemlje, često blisko povezana s kolonijalnim prisustvom zapadnih sila u islamskim zemljama, rezultirala je u muslimanske etničke kolonije koje se nalaze u procijepu između zapadnoeuropske prakse rasne ali sve više i kulturne diskriminacije i nekog općeg vjerovanja Zapada u tradicije liberalizma, pluralizma, demokracije i tolerancije. U okviru navedenoga autorica razmatra pojedine aktualne sociokulturne aspekte nazočnosti muslimanske populacije, osobito pitanje uloge islama i “muslimanskog” identiteta u kontekstu zapadnoeuropskih društava.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Sociologija, Etnologija i antropologija



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
00760104

Ustanove
Institut za migracije i narodnosti, Zagreb

Profili:

Avatar Url Jadranka Čačić-Kumpes (autor)

Citiraj ovu publikaciju

Kultura, etničnost, identitet, Zagreb: Institut za migracije i narodnosti ; Naklada Jesenski i Turk ; HSD, 1999 (zbornik)
Čačić-Kumpes, J. (ur.) (1999) Kultura, etničnost, identitet. Zagreb, Institut za migracije i narodnosti ; Naklada Jesenski i Turk ; HSD.
@book{book, editor = {\v{C}a\v{c}i\'{c}-Kumpes, J.}, collectioneditor = {Kumpes, Josip}, year = {1999}, pages = {318}, keywords = {culture, ethnicity, identity, sociology, education, religion, myth, language, globalisation, development, cultural policy, multiculturalism, nation, ethnie, nationalism, migration, minorities, Croatia, Europe}, isbn = {953-6028-11-5}, title = {Culture, Ethnicity, Identity}, keyword = {culture, ethnicity, identity, sociology, education, religion, myth, language, globalisation, development, cultural policy, multiculturalism, nation, ethnie, nationalism, migration, minorities, Croatia, Europe}, publisher = {Institut za migracije i narodnosti ; Naklada Jesenski i Turk ; HSD}, publisherplace = {Zagreb} }