hrvatski

Postmoderna umjetnost u Hrvatskoj između rata i mira

Pojava postmoderne umjetnosti u Hrvatskoj tijekom osamdesetih godina trebala je, kao i svugdje u svijetu, označiti završetak povijesti i početak posthistorije. Dok je modernizam bio vezan za svijet konflikata na globalnom svjetskom planu, pun napetih dihotomija jednog labilnog vremena, sav u opreci starog i novog, progresivnog i konzervativnog, postmoderna, kao postindustrijska i posthladnoratovska pojava, trebala je dokinuti nestabilnost « povijesnog vremena» . « Kraj povijesti» u zapadnom svijetu trebao je konačno u 80-im i 90-im godinama donijeti pomirljivost i toleranciju dotada sukobljenih vrijednosti. Postmodernist ne mora više ni vlastitim životom svjedočiti o idealima i ideologijama. Dovoljno je da ideje slijedi u radu, a nije obvezan svoj život staviti kao primjer za ugledanje, niti ga s idejama, propagiranim u djelu, uskladiti. Kako je, kažu teoretičari, nestala avangardna ideja progresa i projekta, u postmoderni koja ništa ne očekuje od budućnosti, sve ideje imaju pravo na život samim tim što postoje, te su pomirene u ravnodušnosti « trajne sadašnjosti» . Posebnost hrvatske postmoderne u tome je što je nakon početnog mirnog društvenog razvoja krajem sedamdesetih i u osamdesetima, povijest u devedesetima brutalno provalila na scenu dokidajući postmodernistički san o beskonfliktnosti. Rat na prostoru Hrvatske, međutim, nije za postmodernističku umjetnost u nas donio gotovo nijedno vrijedno djelo ili pojavu izvedene u slogu postmoderne. Istinski domaći postmodernisti rat su jednostavno ignorirali, a ratnom su se tematikom pozabavili drugorazredni propagandisti. Uostalom, nezamislivo je da istinski postmodernist strasno prigrli jednoznačnost ratne stvarnosti, jer je njegova bestrasna umjetnost s druge strane svih barikada, na mjestima relativizma koji je samo drugo ime za ravnodušnost prema sukobljavanju i borbi na život i smrt.

Postmoderna; Hrvatska; rat; mir;

nije evidentirano