hrvatski

Epidemiološki značaj divljači u lancu širenja silvatične bjesnoće

Silvatična bjesnoća kao jedan od oblika bjesnoće za razliku od urbanog oblika izrazito je teško staviti pod kontrolu zbog brojnih problema. Kao zapreke u kontroli silvatične bjesnoće možemo nabrojati težak i skup postupak cijepljenja divljih životinja. Također ukoliko je i pocjepljenost velika, kao problem se javlja velika propusnost granice sa susjednim državama čija ažurnost u rješavanju problema zaostaje za Hrvatskom. Nadalje divlje životinje interakcijom među svojim populacijama kao i brojnim kontaktima pojedinih životinja lako i uspješno prenose bjesnoću. U tom lancu širenja bjesnoće od koje obolijevaju sve toplokrvne životinje najvažniju ulogu imaju divlji mesožderi, a posebice se kao važni rezervoari i vektori u širenju silvatične bjesnoće ističu predstavnici divljih kanida, mustelida i felida. U prijenosu bjesnoće na domaće životinje najvažniju ulogu ima lisica u čijoj populaciji virus bjesnoće izrazito uspješno obitava. Održivost populacije lisice unatoč bjesnoći i sustavnom pokušaju ljudi da njihov broj smanje i stave pod kontrolu, stavlja lisicu u na prvo mjesto po važnosti kao prenosioca bolesti, kako na divlje tako i na domaće životinje te u konačnici i na ljude.

divljač; silvatična bjesnoća; crvena lisica

nije evidentirano