hrvatski

Shvaćanje vjerske slobode u Deklaraciji Dignitatis Humanae Drugoga vatikanskog sabora

Autor u članku iznosi shvaćanje vjerske slobode u Deklaraciji Dignitatis humanae II. vatikanskog sabora. U uvodu ističe važnost ovoga dokumenta ne samo za Sabor nego i za Rimokatoličku Crkvu. U prvom se poglavlju vraća na pitanje složenog odnosa između Rimokatoličke Crkve i shvaćanja slobode u modernom razdoblju prikazujući posebice razvoj odnosa Crkve i države kada je u pitanju vjerska sloboda. Drugo poglavlje donosi pregled i kritičko promišljanje teoloških modela vjerske slobode prije i tijekom Sabora. Istovremeno treće poglavlje pokazuje na koji su način ti teološki modeli i ostale struje utjecali na pojedina razdoblja izrade Deklaracije, njihovo sučeljavanje kao i bistrenje stavova koji su doveli do određenih formulacija. Autor zaključuje da ovaj dokument napuštanjem tradicionalne perspektive govora o pravu istine, potvrđivanjem prava pojedinca kao subjekta na slobodu u pitanju religije i priznanjem uloge države kao garancije toga prava predstavlja, uz sve poteškoće i kompromise, novost u odnosu na prošlost. Napuštanjem govora o toleranciji Crkva je prihvatila važnost laičkog i pluralnog društva i pravila po kojem sve religije imaju jednako pravo u javnosti. Istina je da takvo razmišljanje predstavlja u mnogočemu tipični rezultat zapadnog načina razmišljanja i djelovanja koje trenutno pokazuje isto tako sasvim nove oblike sve veće individualizacije religijskog pitanja unutar samoga društva te stavlja u novo svjetlo pitanje odnosa Crkva – država. U članku se ističe kako je ovaj dokument ostavio još jedno važno pitanje netaknutim, a to je pitanje povezanosti kršćanske istine sa slobodom.

Dignitatis humanae, vjerska sloboda, istina, savjest

nije evidentirano