hrvatski

Genetsko molekularni aspekti apoptoze zajedničko obilježje živih organizama

Apoptoza ima ključni značaj za opstanak organizama i u svih viših eukariota je funkcionalno konzervirana. Molekularni događaji apoptoze osim što uklanjaju oštećene stanice iz određene stanične populacije, što apoptozu usko veže uz stanični ciklus, replikaciju i mehanizme popravka DNA, također reguliraju ispravan embrionalni razvoj kao i održavanje tkivne homeostaze. U beskralješnjaka kao npr. Drosophila melanogaster i Caenorhabditis elegans apoptoza uključuje relativno jednostavne procese, dok u kralješnjaka procesi koji dovode do stanične smrti postaju sve složeniji te uključuju velike skupine molekularnih sudionika. U sisavaca postoje barem 2 različita odvojena puta prijenosa apoptotskih signala. Prvi se naziva i put receptora smrti od engl. „ death receptor pathway“ . Ovaj put induciran je izvanstaničnim apoptotskim ligandima za indukciju apoptoze – to su: TNFalfa, FasL (Fas ligand)/CD95L, TWEAK i TRAIL. Signal ide preko njihovih receptore na površini stanica – TNFR, Fas/CD95, DR3, DR4/DR5. Drugi put prijenosa apoptotskih signala pod kontrolom je članova Bcl-2 obitelji gena. Iako C. elegans posjeduje samo 2 člana iz Bcl-2 proteinske obitelji, CED-9 i EGL-1, viši eukarioti imaju 30tak homologa ove obitelji proteina. Možemo ih klasificirati u proteine koji potiču preživljenje stanice i one koji djeluju proapoptotski tj. potiču programiranu staničnu smrt. Finalni rezultat oba puta prijenosa apoptotskih signala aktivacija je staničnih kaspaza. Sagledavajući širu sliku ovog biološkog fenomena, na razini čitavih organizama, danas apoptozu možemo promatrati u novom svijetlu – kao jedan od osnovnih mehanizama održavanja života.

apoptoza; BCL-2; Fas receptor; Fas ligand; kasposom; put prijenosa signala wnt

nije evidentirano