hrvatski

Agencijska teorija i upravljanje lancima dobave

Upravljanje lancem dobave trenutno je u centru pažnje istraživanja iz Menadžmenta proizvodnje (eng. Operations management), jer se vjeruje da se dobrim upravljanjem lancem dobave, bez većeg kapitalnog ulaganja, mogu ostvariti značajne uštede. Glavne uštede ostvaruju se racionalizacijom poslovanja i externalizacijom nesržnih djelatnosti. To znači da se udružuju poduzeća od kojih je svako specijalizirano za neku specifičnu djelatnost u procesu od pretvorbe sirovina u gotov proizvod, do dostave tog proizvoda krajnjem kupcu. Često se u lance udružuju poduzeća koja se međusobno ne poznaju, što znači da se o potencijalnom partneru malo zna, a što onda znači da vlada informacijska asimetrija. Osim toga, Mentzer (2004, str. 35) tvrdi da svega 30% odnosa su partnerska, dok čak 70% su jednokratni ugovori. Odnosi temeljeni na partnerstvu i povjerenju snižavaju agencijske troškove zato što se u drugu stranu ima povjerenja i ne mora ih se nadgledati. Osim toga partnerskim odnosima moguće je ostvariti i sinergiju i konkurentsku prednost jer se partnerstvo ne može kopirati. Kako bi se broj partnerstva povećao, ili smanjio broj neuspjelih partnerstva zbog toga što se udružuju potencijalni partneri koji se međusobno ne poznaju, pokušalo se primjenom saznanja iz agencijske teorije na upravljanje lancem dobave naći način da se partneri udruže na obostranu korist. U radu se primjenom principal-agent matematičkog alata nastoji pronaći optimalni ugovor koji bi zadovoljio obje strane. Tu se javlja još dodatni izazov, zbog toga što agencijska teorija do danas nije provjerena (Salainé, 2003, str. 462). Glavni razlog neprovjerljivosti, Salainé vidi u nepoznavanje funkcije korisnosti principala i agenta. Rad se sastoji od šest glavnih dijelova. Najprije se uvodi i predstavlja agencijska teorija. Zatim se prikazuju teorijske osnove upravljanja lancem dobave. U trećem dijelu predlažu se primjena saznanja agencijske teorije na upravljanje lancem dobave. Četvrti dio je podijeljen na dva dijela: empirijski sa svrhom potvrđivanja ili osporavanja hipoteza i testiranje modela, te analitički dio u kojem se izračunavaju konkretni parametri za opći slučaj optimalizacije zaliha lanca. Završni dio zaključuje sve nalaze rada. Glavna saznanja su da je isplata agentu funkcija koja je obrnuto proporcionalna agentovoj sklonosti riziku. To znači da što je agent neskloniji riziku, to će tražiti veću naknadu. Osim toga je izračunat Lagrangov multiplikator koji je funkcija sklonosti riziku principala i agenta. To znači da se zapravo dva potencijalna partnera mogu postići optimalnu korist samo ako mogu uskladiti svoje sklonosti riziku. Osim toga, ovaj multiplikator je izračunat i iznosi: (λ =1, 359&plusmn ; 0, 615), a naziva se još &laquo ; siva cijena&raquo ; ili &laquo ; koeficijent osjetljivosti&raquo ; . Ovaj multiplikator znači da ako agent uloži jednu jedinicu više truda, ili poveća svoju sklonost riziku za jednu jedinicu, toliko puta će se principalu povećati dobit. Ako bi se sklonost riziku uskladila, time bi se uskladilo preuzimanje rizika, a to bi pak odredilo i konačnu raspodjelu zarada. Znači, znati kakva je sklonost riziku potencijalnog partnera mogla bi biti vrijedna informacija. U tom smjeru krenulo je istraživanje na sveučilištu MIT, (Massachutes Institute of Technology), ali to istraživanje još nije dalo rezultate. Drugim riječima, nalaženje instrumenta za mjerenje sklonosti riziku, nije nimalo jednostavno i potrebna su daljnja istraživanja. U radu je još postavljen model za provjeru pouzdanosti partnera. Model se sastoji od 10 varijabli. Dobiven je faktorskom analizom, tako da se od početnih 25 faktora, svelo na 10 najutjecajnih. Proizašlo je da se o potencijalnom partneru treba prikupiti informacije o tome kako se ponaša prema svom dobavljaču i prema svom kupcu. Nezavisnim provjerama utvrđeno je da nije dovoljno promatrati samo kako se potencijalni partner ponaša prema svojim dobavljačima, nego je potrebno proučiti i kako se ponaša prema svojim kupcima. Osim toga uočeno je da se različite informacije prikupljaju za provjeru partnerovog ponašanja prema svom dobavljaču, a druge informacije ako se promatra njegov odnos s kupcem. Konkretno, za provjeru odnosa s dobavljačem koriste se reference poduzeća dobavljača, starost poduzeća, broj zaposlenih, kapacitet kojim raspolaže, certifikati koje posjeduje, otvorene parnice i reputacija menadžera s kojim se pregovara. Sa strane kupca provjerava se samo starost poduzeća kupca, otvorene parnice te reputacija kupca. Na temelju ovih informacija moguće je onda procijenit pouzdanost potencijalnog partnera. Smatra se da je doprinos ovog rada empirijska provjera principal-agent teorije na stvarnim poduzećima, za razliku od dosadašnjih laboratorijskih istraživanja na studentima. Osim toga dobivene su vrijedne informacije o mehanizmima udruživanja u lance dobave. Ovim radom samo su dotaknuti glavni problemi, pa se pozivaju znanstvenici da se pridruže proučavanju ovih dvaju područja: agencijske teorija i upravljanja lancima dobave.

Agencijska teorija; principal-agent problem; upravljanje lancima dobave

nije evidentirano