hrvatski

Odnos emocionalne pismenosti i ponašanja učenika

U ovom su radu izneseni rezultati istraživanja provedenog na uzorku od 289 učenika od 3. do 8. razreda osnovne škole u Osijeku. Istraživanjem se željelo ispitati postoji li povezanost između kvalitete dječje emocionalne pismenosti i kvalitete ponašanja, te kojim poželjnim (korisnim) i nepoželjnim (štetnim) strategijama sučeljavanja učenici raspolažu, uzimajući u obzir odgojno-obrazovne implikacije unutar dobi i spola. Dobiveni rezultati pokazuju da učenici svoje ponašanje procjenjuju kao poželjnije od emocionalne pismenosti i da između kvalitete emocionalne pismenosti i ponašanja postoji statistički značajna povezanost (fi =0.43), odnosno da su način na koji djeca izražavaju emocije i njihovo posjedovanje regulacijskih sposobnosti povezani s njihovim društvenim djelovanjem. Djevojčice uglavnom imaju poželjnije samoprocjene od dječaka na svim varijablama istraživanja, ali se ta razlika pokazala statistički najznačajnijom u 7. i 8. razredima. Kvalitativna je analiza pokazala da od 25% do 70% učenika, ovisno o tegobnim okolnostima i uzrastu, izabire štetne strategije sučeljavanja koje se očituju kao bespomoćnost ili pogrešni stavovi i uvjerenja. Polovina ispitanih učenika teško izlazi na kraj s ljutnjom, nasilništvom, osjećajem krivnje i prihvaćanjem različitosti, a čak dvije trećine učenika pokazuje nerazumijevanje pojma pravde i pravednosti, odnosno istinitosti i poštenja

učenici; emocionalna pismenost; korisno i štetno ponašanje

nije evidentirano